Autorove se riječi, naravno ne sve i ne svaka, poput kamena koji je bačen u vodu; njihova značenja nisu samo u kamenu, nego i u krugovima koji se oko njih šire. Zato kod autora u dosta situacija ono između riječi bude snažnije od same riječi.
Vertikalna i horizontalna
Božja suradnja
Kršćanska sadašnjost pustila je knjigu Antona Šuljića Bog suradnik (meditacije, razmišljanja i poticaji, 422 str.), libar s pet poglavlja: Proslov, Crkva pape Franje (piše u posveti O 70. godini moga života posvećujem blagopokojnom papi Franji), Na liturgijskom vrelu, Misliti duhovno te Duhovnost i kultura.
Autor Pavlovim citatom, „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8,28), pruža jedan ključ za razumijevanje svojih meditacija, razmišljanja i poticaja. Bog surađuje na dobro u svemu. Ta je suradnja vertikalna, to je naš usud (ono što ne možemo promijeniti, nego smo na to osuđeni). To znači da Bog ne čeka da naš život bude savršen i besprijekoran da bi se uključio. On ulazi u naš kaos, u naš kaoticitet (potpuni, nepredvidivi i dinamični kaos), u naše pogrešne procjene i padove, zablude i grijehe. Božanska kreativnost očituje se u tome što On čak i naše pogreške, kada Mu ih predamo kroz ljubav, može upotrijebiti i preokrenuti na dobro. On poštuje našu narav i ne briše našu povijest grijeha i promašaja, nego od tih istih krhotina, u suradnji s nama, gradi nešto novo.
Drugi ključ za razumijevanje, horizontalna suradnja, nalazi se u Mt 16,20: „Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.“
Bog prati, a ne zamjenjuje. Učenici idu sa svim svojim nesavršenostima, strahovima i sumnjama (koje evanđelja nikada ne skrivaju). Bog ne šalje legije anđela da obave posao umjesto njih. On dopušta da ljudska, nesavršena riječ bude kanal za Njegovu poruku.
Tek tada slijedi Božji potpis: Jedino kada čovjek iskorači u slobodi i preuzme rizik, Bog se pridružuje, utvrđuje i daje onaj završni potpis koji donosi plod.
Zanemarivanje Božje ponude
Zašto čovjek zanemaruje ovu Božju ponudu, vertikalne i horizontalne suradnje?
Rekao bih najprije iz oholosti (iluzija samodostatnosti). Čovjek ima duboku potrebu da bude sam svoj majstor. Zatim iz egoizma i kontrole. Suradnja znači dijeljenje kontrole. Kada surađuješ s Bogom, ne možeš stalno tjerati po svome. Čovjekov ego želi instantne rezultate i apsolutnu kontrolu nad ishodom, što je suprotno logici povjerenja.
Slabost i strah od odgovornosti toliko su ljudski, i nemaju etičko sidro nego egzistencijalno. Biti Božjim suradnikom strašan je i odgovoran zadatak. Mnogo je lakše proglasiti se slabim, grešnim i pasivno čekati da Bog čudom riješi sve probleme nego preuzeti odgovornost, izići na teren i raditi. Pasivnost je nerijetko maska za strah.
Na kraju iz neznanja (slika Boga kao policajca). Ljudi često ne poznaju Boga koji nudi suradnju. Odgojeni smo s predodžbom o Bogu koji samo nadzire, kažnjava i zapovijeda. Kada se Bog doživljava kao prijetnja svojoj slobodi, prirodna je reakcija ljudske naravi bježanje ili ignoriranje. Ako se čovjek odgaja nadzorom, kaznom i zapovjedi, tada je njime lako vladati.
Najveća je žalost u tome što je takva slika Boga u potpunoj suprotnosti s biblijskom objavom. Bog Pisma nije policajac, nego Otac koji nudi suradnju. Savez s Bogom u Bibliji uvijek je suradnički odnos, susret dviju sloboda. Bog poštuje čovjekovu slobodu do te mjere da mu dopušta da kaže ne i da pogriješi.
Anton Šuljić u svojim meditacijama, razmišljanjima i poticajima nudi nam sliku Boga ne kao prijetnju našoj slobodi, nego, kao što je napisano, Boga suradnika, ali i Boga kojeg smo, možda, propustili upoznati, između ostaloga, kroza Njegovu stvorenu ljepotu i nježnost kojom nas ljubi. Progovarajući o tim i drugim tajnama na posve nov, izvoran način, ove stranice odbijaju biti tek usputna kulisa.
Kako piše Anton Šuljić
Diskurs Antona Šuljića odlikuje se cjelovitošću koja nadilazi puko prenošenje informacija, spajajući razum, osjećaj i smisao u jedinstvenu antropološku kvalitetu. U njegovu načinu pisanja riječi prestaju biti tek precizni, analitički alati kognitivne razine koji osvjetljuju stvarnost, a pritom ostaju egzistencijalno nijemi. Šuljićev stil svjesno napušta hladnu, distanciranu točnost znanstvenog teksta kako bi se uzdigao do emotivne i duhovne razine na kojoj jezik postaje živi, pulsirajući odnos s čitateljem.
Njegova rečenica nikada ne nudi samo golo značenje – ono što je napisano – nego unutar teksta stvara duboku nutarnju rezonanciju. Šuljićev je diskurs integralan upravo zato što uspijeva povezati racionalni argument s emotivnim i duhovnim nabojem. To pisanje ne teži pukomu, površnom esteticizmu, već posjeduje snažnu etičku i antropološku težinu koja čitatelja potiče na nutarnji pomak, na preispitivanje i na trajnu promjenu držanja prema sebi, svijetu i Bogu.
Zato Šuljićeve misli ne iscrpljuju svoju snagu jednim čitanjem; one se čitatelju neprestano vraćaju, odjekuju u njegovu biću i ostaju.
Autorove se riječi, naravno ne sve i ne svaka, poput kamena koji je bačen u vodu; njihova značenja nisu samo u kamenu, nego i u krugovima koji se oko njih šire. Zato kod autora u dosta situacija ono između riječi bude snažnije od same riječi.
Zaključak
Pred nama nije samo knjiga duhovnih kršćanskih meditacija, razmišljanja i poticaja, već bistar izvor onih rijetkih spoznaja koje posjeduju preobražajnu moć – moć da apstraktnu misao i napisanu riječ pretvore u živi, konkretni ljudski čin. Napisano s dubokim poštovanjem prema nutarnjem biću, ovo djelo nudi ideje koje ne blijede pod naletima vremena, već u svojoj stvaralačkoj tišini postaju trajna egzistencijalna uporišta, progovarajući o tajnama ljubavi, nježnosti i ljepote, spomenuh ono što je mene najviše obogatilo, na posve nov, izvoran način.
Ovo je štivo stvoreno za čitatelje koji u labirintima suvremenog svijeta znaju nepogrešivo prepoznati autentičnost i koji su spremni pročitano iskustvo probrati i pretočiti u vlastitu, proživljenu mudrost.
Objavljeno u tiskanoj verziji Kane, br. 10/622 (LVII), listopad 2026.
Komentari (0)