Znam da će mnogi u sljedećim brojevima Kane i drugim vjerskim i svjetovnim novinama i časopisima pisati i pišu o prvoj enciklici…
Znam da će mnogi u sljedećim brojevima Kane i drugim vjerskim i svjetovnim novinama i časopisima pisati i pišu o prvoj enciklici pape Lava XIV. Magnifica humanitas koju se prevodi s Veličanstveno čovještvo ili Veličanstveno čovječanstvo. U ovom broju bit će mi moguće tek površno i kratko prikazati ono što mnogi nazivaju središnjom temom enciklike, a to je umjetna inteligencija o kojoj sam već više puta pisao pozivajući se na mudro korištenje u svakodnevnom životu, kao i u odgojno-obrazovnom području. Zapravo, Sveti Otac koji je sam predstavio encikliku – što je bez presedana u dosadašnjoj povijesti predstavljanja papinskih tekstova – dok govori o umjetnoj inteligenciji u središte stavlja čovjeka i poziva da „razoružamo umjetnu inteligenciju“ pa ćemo se uz kratak prikaz enciklike u drugom dijelu članka osloniti i prikazati i njegov govor.
Očuvati ljudsku osobu
Enciklika Veličanstveno čovječanstvo svojim podnaslovom jasno govori o čemu je riječ u samome tekstu koji govori „o očuvanju ljudske osobe u doba umjetne inteligencije“. Osim uvoda i zaključka, ima pet poglavlja. U uvodu Papa piše o „novoj stvari našega doba“, o dvjema biblijskim slikama, izgradnji u dobru i o tome da trebamo ostati čovječni. U prvome poglavlju „Dinamična misao vjerna evanđelju“ govori o Crkvi na putu u povijesti čovječanstva, mudrosti Riječi i dijalogu sa znanostima, socijalnom nauku Crkve kao zajedničkom razlučivanju te čitatelju približava upravo taj nauk počevši od njegova razvoja s papom Lavom XIII., po kojemu je uzeo ime. To poglavlje završava „tumačenjem povijesti u svjetlu vjere“, dok drugo poglavlje „Temelji i načela socijalnog nauka Crkve“ progovara o njima, o ljudskom biću stvorenom na sliku trojedinog Boga, o jednakom dostojanstvu među ljudskim bićima, o vrhovnoj vrijednosti ljudskih prava, o načelima socijalnog nauka – općem dobru, sveopćoj namjeni dobara, načelu supsidijarnosti, solidarnosti, socijalne pravde, ljudskom integralnom razvoju i potvrdi za Crkvu. Treće poglavlje „Tehnika i dominacija. Veličina ljudske osobe pred obećanjima umjetne inteligencije“, govori o tehnokratskoj paradigmi i digitalnoj moći, umjetnoj inteligenciji kao dragocjenoj pomoći koja zahtijeva pozornost, odgovornosti, transparentnosti i upravljanju umjetnom inteligencijom, kao i o „onome što ne možemo izgubiti“, o osnovnim narativima kao što su transhumanizam i posthumanizam, o granicama, srcu, veličini ljudskoga bića i o onome što je „istinito ‘više nego humano’: milost i kršćanskih humanizam“, kao i o „dva grada i dvije ljubavi.“
Kultura moći i civilizacija ljubavi
U četvrtom poglavlju Papa piše da je potrebno čuvati ljudsko u transformaciji te o istini, radu i slobodi. Istina je opće dobro, kaže Sveti Otac, i nastavlja pisati o istini i demokraciji, komunikaciji i zajedničkom viđenju, o zauzimanju za ekologiju komunikacije, odgojnom savezu za digitalno doba i središnjem mjestu škole. Potom tumači dostojanstvo rada u digitalnoj transformaciji, vrijednost rada i problem nezaposlenosti, ekonomiji koja vrednuje dostojanstvo te o obitelji i mladima, to jest o društvenim uvjetima nade. U nastavku poziva na čuvanje slobode protiv ovisnosti i mercifikacije – pretvaranja svega u robu, te govori o ovisnosti i društvenoj kontroli i o potrebi „kidanja lanaca novih ropstava“ uz podijeljenu odgovornost. Posljednje, peto poglavlje nosi naslov „Kultura moći i civilizacije ljubavi“, i bavi se temom civilizacije ljubavi u digitalno doba te kulturom moći, normaliziranjem rata, sili bez granica, oružju i umjetnoj inteligenciji, krizi multilateralizma i tobožnjem političkom realizmu. U izgradnji civilizacije ljubavi, nastavlja Sveti Otac, svi možemo dati svoj doprinos, razoružati riječi, graditi mir u pravdi, prihvatiti pogled žrtava i njegovati zdravi realizam, ponovno započeti dijalog, uočiti nužnost diplomacije i multilateralizma te završava pozivom na molitvu i nadu. U „Zaključku“ Sveti Otac govori o Riječi koja se utjelovila, o tome kako smo jedno tijelo u Kristu, o gradilištu našega doba i pjesmi nade: Veliča.
Papino prihvaćanje onih koji misle drugačije
U Sinodskoj dvorani 25. svibnja papa Lav XIV. i sâm je održao govor i predstavio encikliku te je na početku svima zahvalio što su pokazali zanimanje za predstavljanje, kao i svim organizatorima i predstavljačima. Posebno je zahvalio Christopheru Olahu, suutemeljitelju „Anthropica“ (SAD) i odgovornom za istraživanje interpretabilnosti – načinima tumačenja umjetne inteligencije. „Sa svoje strane, u ime Crkve, prihvaćam njegov poziv da idemo zajedno, da slušamo i da razgovaramo kako bismo pronašli put za čovječanstvo u ovo doba umjetne inteligencije. Veliki je znak nade činjenica da, uz naše razlike, možemo slušati jedni druge. Ta razmjena jasno ukazuje na težinu trenutka, kao i uvjerenje da zajedno možemo razlučiti najvažnija pitanja našega doba i stoga budućnosti čovječanstva.“
Papa slušao zabrinute roditelje i učitelje
U ključnim trenutcima povijesti Crkva je pozvana „dešifrirati ‘nove stvari’ u svjetlu evanđelja i dostojanstva osobe“, rekao je Papa i podsjetio na to da je njegov prethodnik Lav XIII. točno 135 godina prije promatrao stanje radnika, njihove iskorijenjene obitelji i nove oblike siromaštva prouzročenog brzom industrijskom transformacijom. „Shvatio je da Crkva ne može ostati udaljena. U trenutku epohalne promjene koja je prijetila ljudskom dostojanstvu, enciklika Rerum novarum iznijela je njezinu evanđeosku i socijalnu poruku o ‘novim stvarima’ u tijeku.“ A danas se nalazimo pred promjenom sličnih razmjera, a moguće i s većim posljedicama, rekao je Papa dodajući: „Umjetna inteligencija već dodiruje mnoga područja našega života i utječe na odluke koje oblikuju ljudski suživot. Na dramatičan se način mijenja i način na koji se vodi rat“, pa je Sveti Otac poručio da se osjeća „pozvanim gledati na ovu drugu veliku transformaciju očima vjere, lucidnošću razuma, otvorenošću otajstvu i krikovima siromašnih na zemlji koji odjekuju u mom srcu. Magnifica humanitas rođena je iz slušanja, kao što je učinio Lav XIII. Slušao sam znanstvenike i inženjere koji s iskrenim poletom rade na tehnologijama kadrima ublažiti ogromne patnje; političke vođe i javne službenike koji su s upornošću tražili jednake norme; roditelje i učitelje koji su duboko zabrinuti za budućnost najmlađih naraštaja.“ Do Pape su doprli i drugi zabrinuti glasovi vezani uz oružane sustave koji su sve autonomniji i koje nijedan čovjek i nijedna vlada više ne mogu doista kontrolirati. „Slušam vrlo zabrinute govore o algoritmima koji mogu blokirati pristup zdravstvenoj skrbi, radu i sigurnosti na temelju podataka zaraženih predrasudama i nepravdom. A čuo sam i šutnju onih koji nemaju glasa kada se donose odluke, odluke koje su u riziku da opet stvore nove oblike isključenosti i patnje.“
„Umjetnu inteligenciju treba razoružati“
„Iz toga slušanja sazrelo je alarmantno uvjerenje izraženo u Magnifica humanitas: umjetnu inteligenciju treba razoružati. Riječ je o snažnoj riječi, znam, ali je svjesno odabrana jer ovaj trenutak treba riječi sposobne privući pozornost, probuditi savjesti i pokazati put koji treba slijediti za čovječanstvo.“ Kako se Crkva već dugo zauzima za nuklearno razoružanje, jer je u službi mira i dostojanstva ljudske obitelji, na analogan način – protumačio je Lav XIV. –umjetna inteligencija zahtijeva da ju se „razoruža“, oslobodi logika koje ju pretvaraju u sredstvo dominacije, isključivanja i smrti. Poput nuklearne energije, mora biti u službi svima i općem dobru. Odluke koje se tiču tehnologije nikada ne smiju biti odvojene od savjesti i odgovornosti.
„Razoružati nije dovoljno. Moramo graditi“
Upozoravajući da mir ne znači tek puku odsutnost rata, Papa je dodao da svaki put kada tehnologija oslabljuje naš kritički smisao, u opasnost dovodi sâm mir. „No, razoružati nije dovoljno. Moramo graditi“, pozvao je Sveti Otac i protumačio to vrlo osobno: „Riječ ‘graditi’ podsjeća me na godine koje sam proveo u Peruu kao misionar. Sjever zemlje 2017. godine bio je pogođen strašnim kišama i poplavama: mnoge su obitelji vidjele kako blato guta njihove kuće, a i mnoge ceste. Tamo sam naučio da ponovno graditi ne znači jednostavno zamijeniti ono što je bilo razoreno. Znači obnoviti veze, ponovno vratiti povjerenje i probuditi nadu u budućnost. Osim toga, nitko ne gradi sam.“ Zato je Papa u enciklici iskoristio lik proroka Nehemije koji pred razvalinama jeruzalemskih zidina okuplja obeshrabrene osobe dajući život ponovnom rođenju. Nehemijin napor govori i ljudima danas: „Umjetna inteligencija može biti gradilište povijesti unutar obzorja zajedništva, u kojem tehnički napredak uči služiti ljudskom životu.“ Pri tome svatko tko gradi – kako upozorava sv. Pavao – treba paziti kako gradi, to jest da treba čvrste temelje, to jest „ne bojimo se umjetne inteligencije, ali i dalje živim držimo pitanje o ljudskom. Ne možemo biti nemarni u korištenju naših najmoćnijih tehničkih sredstava“, jer pravi razvitak – kako je tvrdio sv. Pavao VI. – uvijek se tiče „svakoga čovjeka i cijeloga čovjeka“. Samo uz to integralno viđenje „umjetnu inteligenciju moći će se usmjeriti zajedničkom dobru“, što znači da će i bogate i siromašne zemlje, institucije i pojedinci, središta moći i periferije – uspjeti izgraditi budućnost „ne za mali broj povlaštenih, već za cijelu ljudsku obitelj. To je civilizacija ljubavi o kojoj je govorio sv. Pavao VI. i koju je sv. Ivan Pavao II. pokazivao snažno kao obzorje koje treba tražiti zajedno. Nije to naivan san. To je smjer. To je hod koji Isus Krist otvara u povijesti. To je razlog zašto Crkva, s poniznošću i iskrenošću, želi biti dio razgovora o umjetnoj inteligenciji. Ne posjedujemo tehničke odgovore, niti tražimo mjesto onih koji imaju te kompetencije. No, donosimo mudrost koja se tiče humanoga koju sadašnje vrijeme očajnički treba: svaka je osoba jedinstvena i nezamjenjiva, slobodan i inteligentan subjekt obdaren savješću, sposoban tražiti Boga, služiti drugome i brinuti se o našem zajedničkom domu.“ Zato je Lav XIV. pozvao sve članove Crkve i ljudske obitelji da se nauče međusobno slušati, hrabro se suočavati sa sadašnjim izazovima i surađivati u izgradnji humanijega i bratskijega društva“, pri čemu trebaju biti budni i „graditelji nade“.
Komentari (0)