Ovaj put jedna teža tema, no, parafrazirajući C. G. Junga, rekao bih kako bivamo prosvijetljeni ne samo tako što izlazimo na svjetlost…
Ovaj put jedna teža tema, no, parafrazirajući C. G. Junga, rekao bih kako bivamo prosvijetljeni ne samo tako što izlazimo na svjetlost nego i tako što se, s ljubavlju, suočavamo i s tamnim stranama naših međuljudskih odnosa, ili pak s nama samima. Jedna od temeljnih ljudskih potreba jest nekome pripadati, biti povezan s drugima, biti viđen/a, primijećen/a, biti u odnosu, jer samo u odnosu čovjek je čovjek. Naravno, najljepše je kada je taj odnos izraz poštovanja, uvažavanja, međusobne brige i pozornosti, što naravno ne znači da se ne mogu dogoditi i pogreške, nepažnje, propusti, jer i to je dio našega života. No ono čemu svjedočimo u procesima savjetovanja i psihoterapije jest da pojedine osobe biraju biti u odnosu s drugima iako taj odnos može znatno narušiti fizičko, psihičko, duševno, društveno zdravlje osobe.
Kako je moguće da osobe ostaju u odnosima u kojima ih netko maltretira, ponižava, ne uvažava, katkad i fizički iskorištava, ili pak i tuče? Jedan od odgovora jest taj da osoba nije našla nekog drugog tko će o njoj voditi brigu, tko će je vidjeti, uvažiti, poštovati, ljubiti, čuti, pitati za zdravlje, mišljenje, pa onda ostaje u tako bolnom odnosu gdje to, iako na funkcionalan način, dobiva. Stoga je od mržnje gora ravnodušnost, odnosno doživljaj da nismo nitko i ništa, jer kada nas netko ponižava, posramljuje, ugrožava, tada barem imamo dojam da smo viđeni, da postojimo. A upravo i želja postojati veća je nego ne-postojati u međuljudskim odnosima. I tada se naviknemo i pristanemo da se netko tako odnosi prema nama jer barem znamo da postojimo. Muka je to svakodnevna koja se događa u međuljudskim odnosima u obiteljima, u vezama, na poslu, u školi. Katkad se pitamo kako je moguće da ona ili on ostaju u vezi, ili pak u braku, kada znamo da se doslovno fizički tuku? Jedan od odgovora, ponovno, jest jer tako znaju da postoje. Zvuči pomalo grubo i teško, ali ipak nažalost za mnoge osobe stvarno: Tuče me, dakle postojim. Želja za postojanjem nadilazi sve druge želje. Samoubojstvo je gašenje želje za postojanjem, i zapravo velik krik, a onda i gubitak za sve, kako za osobu koja si je oduzela života, tako i za sve članove obitelji, a onda i za one osobe koje su pokušavale pomoći osobi da ostane na životu.
Što raditi u ovakvim situacijama? Više je mogućnosti, no poći ću od temeljnih stvari. Prva je prepoznati kako imamo potrebu biti u odnosu s ljudima i da smo zbog te potrebe spremni preživjeti vrlo bolne i teške odnose, samo kako bi sačuvali odnos, jer bez odnosa nema čovjeka. Jednom kada smo svjesni da nam je potreban odnos tada je jasnije zašto smo spremni podnositi bol. Drugi bi korak bio odgovoriti sebi gdje sam naučio/la tako se odnositi prema sebi? Je li to bilo moje iskustvo u obitelji? Ponavljam li takav odnos danas u odnosima s bračnim drugom, ili pak u ljubavnoj vezi? Treći bi korak išao u smjeru pitanja postoji li neki drugi mogući model, način kako mogu živjeti u međuljudskim odnosima gdje je potreba za postojanjem, koja je temeljna, nadograđena i drugim potrebama kao što su uvažavanje, ljubav, poštovanje, osluškivanje, ohrabrivanje, razumijevanje itd. Naravno, kada smo djeca, ne možemo sami sebi odgovoriti na ova pitanja, no kao odrasle osobe spremni smo – osluškivati sebe, poštovati sebe, i pronalaziti zdrave oblike međuljudskih odnosa, mijenjati, ili pak iz njih izlaziti. To je zahtjevno, ali oslobađajuće. To nije pitanje jednog koraka, nego hodočašće dobrog odnosa prema sebi. Nemojmo se žuriti što prije krenuti na hodočašće kako bismo ga što prije završili, odradili, nego se osposobimo za dugoročni hod prema sebi i drugima s poštovanjem, kako bismo mogli u tom hodu častiti Boga, u sebi i u drugima. I to je naš put obraćenja.
Komentari (0)