Preskoči na sadržaj
Papa i Trump
Kolumne Iz kolumne Pitanje sadašnjega trenutka

Papa i Trump

Josip Grbac 29. travnja 2026. 5 min čitanja 106 čitanja

Kao da smo se vratili u davni srednji vijek, kada su moćne, uglavnom talijanske i španjolske obitelji, bitno utjecale na izbor pape.…

Kao da smo se vratili u davni srednji vijek, kada su moćne, uglavnom talijanske i španjolske obitelji, bitno utjecale na izbor pape. Željele su tako utjecati ne samo na samoga papu nego i na Crkvu uopće. Svima je poznato da je u ta vremena nastupila kriza Crkve i papinstva. I tada su postojali maleni „trumpovi“ koji su pod svaku cijenu nastojali podvrgnuti i papu i Crkvu vlastitim obiteljskim ili šire političkim ciljevima. I Napoleon je mislio da će bitno utjecati na život Crkve i vlastite politike ako papu udalji iz Rima i odvede u Avignon. No, to mu je samo djelomično uspjelo. Naime, nakon avignonskog sužanjstva pape zamro je cjelokupni život ne samo Crkve nego još više život ljudi u Rimu i u čitavoj Europi. Tada je broj stanovnika Rima opao na oko 25.000 ljudi. Život običnog puka postao je iznimno težak. Crkva je samo „životarila“, nije imala snage oduprijeti se apetitima moćnih. I ostali europski vladari pokušavali su papu pokoriti vlastitim interesima, ali im to nije nikada u potpunosti uspjelo.

1.  Trumpov „žrtveni jarac“

Bilo je i tada običnih i eminentnih ljudi koji su iskazivali svoje neslaganje s djelovanjem pape. No, nije se nikada dogodilo da je neki moćnik dijelio svakojake lekcije papi kao što je to nedavno učinio Donald Trump. Možda zato što se tada nije uviđala temeljna razlika između religije, politike i društva općenito. Rijetko se netko, bilo da je vjernik ili ne, tada usuđivao napadati osobno papu. Shvaćali su da bi to bila izrazito primitivna i necivilizirana gesta. Trump se u novije doba prvi usudio prema osobi pape biti primitivan i duboko neciviliziran. Nakon što mu je propao plan okupiranja Grenlanda, Paname, Meksika, Venezuele i Irana, morao je, izgleda, pronaći „žrtvenog jarca“ za vlastite neuspjehe. Štoviše, te neuspjehe pripisuje djelovanju Pape. Papa je „kriv“ jer se ne protivi iranskom nuklearnom programu, jer se ne slaže s njegovim ekspanzionističkim pokušajima ovladavanja svijetom, jer se nastojanjima Svetog Oca za uspostavom sveopćeg mira priklanja sve više ljudi diljem svijeta. Retorika Trumpa je katastrofalna. Dok sebe osobno proglašava braniteljem katolika, istodobno Svetoga Oca nastoji diskreditirati kod vjernika. Naravno da mu to ne može uspjeti pa se sve pretvorilo u još jedan neuspjeh Trumpa. Katolici nisu ovce kojima on može manipulirati i preobraziti u vukove spremne na svakojako nasilje. 

2.  Opasan i „bezopasan“ nuklearni program

Prevario se Donald Trump ako je mislio Katoličku Crkvu i samoga Papu spustiti na svoju razinu i nadati se da će i Crkvu i Papu spustiti na svoj primitivni način komunikacije i tako podvrgnuti svojim militarističkim ciljevima. Papa Lav ostaje mirotvorac koji teži za dijalogom, protivi se svakom militarizmu i stradanju tisuća ljudi. Naravno da je Papa protivnik nuklearnog naoružanja, ali ne samo u Iranu, kako ga optužuje Trump, nego i nuklearnog naoružavanja i proizvodnje nuklearnog oružja i u SAD-u. Za Trumpa kao da postoje dvije vrste opasnoga nuklearnog programa: jedan je tobože bezopasan, onaj američki, a svi ostali su opasni, počevši od Irana. Trump jednostavno nastoji pridobiti Papu za vlastite ciljeve uništavanja nuklearnog oružja u Iranu jer je to jako opasno, ali u isto vrijeme nastoji da Papa „blagoslovi“ takvo isto naoružanje u SAD-u. Tu Trump postaje gotovo smiješan: kaže kako je njegova zasluga što je kardinal Prevost postao Papa, njegov odani poslušnik JD Vance papi Lavu prigovara da nedovoljno poznaje teologiju. Možda bi se, prema Trumpu i Vanceu, teologija trebala, umjesto da zagovara Božja stajališta, više pozabaviti „obraćenjem“ što je više moguće ljudi da vjeruju ne u Boga, nego u Trumpa i njegov militarizam. Jednostavno rečeno, radi se o pokušaju da se Crkva stavi pod jaram politike, nametnuti joj gotova rješenja američke politike, prisiliti je da „blagoslovi“ svaki američki pothvat, bez obzira na to koliko ljudskih žrtava prouzročio. To je pak nemoguće, jer se tim pothvatima protive ne samo katolici nego mnogi drugi ljudi koji jednostavno teže za mirom.

3.  Pametni papa Lav XIV.

Vjerojatno je Trump mislio da će papa Lav upasti u zamku polemiziranja oko nekih sudbonosnih pitanja gdje bi Trump i njegovi suradnici, uglavnom samo poslušnici, nastojali izvojevati kakvu-takvu „pobjedu“. Valja odati veliko priznanje papi Lavu što nije nasjeo na tu zamku. Papa govori o miru, pomirenju, solidarnosti, ljudskosti, apsolutnoj vrijednosti svakoga života, a to nisu teme kojima Trumpova administracija teži i gdje može parirati papi Lavu. Papa Lav izričito kaže da svoja stajališta ne upućuje samo Trumpu i američkoj administraciji nego svim ljudima dobre volje, bez ikakvog polemiziranja. Time se papa Lav stavlja uz bok velikoga svetog pape Ivana Pavla II. koji je u suradnji s ruskim predsjednikom uspio da se Berlinski zid i cjelokupni komunistički sustav sruše bez ijedne jedincate ljudske žrtve. Sjećamo se i dobroga pape Ivana XXIII. koji je posredovao oko kubanske krize, kada je prijetila eskalacija nuklearnoga ratnog nasilja. Ni američki ni ruski predsjednik nisu o tadašnjim papama govorili na tako neprimjeren način. Dapače, bili su im zahvalni. Šteta što Donald Trump ništa nije naučio iz bliske povijesti. To ne mora čuditi, jer ako je mogao samoga sebe uspoređivati sa samim Bogom, vjerojatno drži da sve zna, može i smije. A takvi ljudi, pogotovo ako su na odgovornim položajima, uvijek su nepredvidivi, a možda i opasni.

Reklamni prostor · 728 × 90

Josip Grbac

Kolumnist

Josip Grbac je svećenik i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci. Rođen je 21. veljače 1955. u mjestu Lanišće u Istri, gdje je završio osnovnu školu. Godine 1982. zaređen je za svećenika u Porečkopulskoj biskupiji, a 1983. magistrirao je moralnu teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu. Doktorski rad s temom “Ljudski rad i integralni poziv čovjeka” obranio je 1987. godine. Od 1994. do 2000., u dva mandata, obnašao je dužnost rektora Teologije u Rijeci. U znanstvenonastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2004., a 2010. i u zvanje redovitog profesora. Autor je nekoliko knjiga, a Kršćanska sadašnjost objavila je njegovu knjigu “Etičke dvojbe hrvatskog društva. O važnosti odgoja za moralne vrijednosti” (Zagreb, 2009.). Napisao je i objavio šezdesetak znanstvenih i stručnih radova, redoviti je sudionik znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu te redoviti kolumnist u nekoliko časopisa. Od 2006. do 2010. bio je glavni i odgovorni urednik Riječkoga teološkog časopisa.

Komentar (1)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)