Već više od dvadeset godina kao svećenik susrećem istu stvarnost koja me sve više boli. Kad dođe vrijeme najuže priprave i samo…
Već više od dvadeset godina kao svećenik susrećem istu stvarnost koja me sve više boli. Kad dođe vrijeme najuže priprave i samo slavlje svete potvrde, crkve se ispune mladima, obitelji ulažu mnogo novca u odjeću, restorane i fotografiranja, a onda već iduće nedjelje velik dio tih krizmanika jednostavno nestane. Iz mise i života Crkve. I moram iskreno reći: mnogi sakrament potvrde doživljavaju kao svečani oproštaj od Crkve. I zato si posljednjih godina sve otvorenije postavljam pitanje: tko je za to kriv? Jesmo li krivi mi svećenici? Jesmo li postali previše umorni, rutinirani i administrativni? Koliko puta pripravu za krizmu odradimo kao obvezu, a ne kao susret s mladim čovjekom? Mladi danas vrlo brzo osjete govorimo li iz srca ili samo ponavljamo naučene rečenice. I moram priznati da me katkad strah kako smo se previše zadovoljili time da sakrament bude „uredno obavljen“, a premalo time jesu li ti mladi stvarno susreli Krista. A onda dođe tjedan prije krizme i ispovijed krizmanika. I tu čovjek doživi možda i najveći šok. Neki od tih mladih zadnji su put bili na ispovijedi prije prve pričesti. Godinama, dakle, nisu pristupili sakramentu pomirenja, a sada ih se praktički mora „prisiliti“ da dođu jer bez ispovijedi ne mogu na krizmu. I onda se pitam: što smo mi to radili svih tih godina? Kako je moguće da dijete pohađa vjeronauk, dolazi na pripravu, formalno je uključeno u život župe, a da sakramentalni život praktički ne postoji?
Također, nakon godina školskog vjeronauka mnogi mladi ne znaju ni osnovne stvari o vjeri. Vjeronauk je postao predmet koji se sluša zbog ocjene ili zato što „svi idu“. A vjera se ne može svesti na školsku obvezu.
Nerijetko susrećem roditelje kojima je važno da dijete primi krizmu, ali njima samima misa nije važna. Neki dođu u crkvu samo kada treba dogovoriti termin krizme ili kuma. Djeca odrastaju u kućama u kojima se o Bogu gotovo i ne govori.
A posljednjih godina sve smo češće suočeni i s drugim apsurdom. Dijete mjesecima ne dolazi na pripravu, nema ga na susretima, nema ga na misi, nema ga praktički nigdje, a onda se nekoliko dana prije krizme stvara pritisak da ipak „mora“ primiti sakrament. Ako pokušate upozoriti da priprava ipak nešto znači, odmah postajete problematični, kruti ili „bez osjećaja“. Često se od svećenika očekuje da na kraju jednostavno popusti, bez obzira na stvarnu uključenost kandidata u život vjere i zajednice. I onda se pitam kakvu poruku time šaljemo. Učimo li mlade da sakramenti imaju težinu i da vjera traži odgovornost ili ih učimo da se sve može riješiti pritiskom roditelja, pozivima i iznimkama u zadnji trenutak? Naravno da Crkva mora imati razumijevanja za stvarne životne teškoće, bolesti i ozbiljne okolnosti. Ali budimo iskreni: često nije riječ o tome, nego jednostavno o ravnodušnosti.
Moramo si priznati i nešto drugo: možda smo se predugo zavaravali brojkama. Imali smo pune crkve na krizmama, pune učionice vjeronauka i lijepe fotografije za uspomenu, ali ispod površine vjera je polako slabila. Hrvatska još uvijek voli govoriti da je katolička zemlja, ali stvarni život često pokazuje nešto sasvim drugo. Zato se sve češće pitam i zašto se ozbiljnije ne razgovara o dobi krizme. Iskreno mislim da je dob od četrnaest ili petnaest godina danas za mnoge mlade postala neprikladna. Ne zato što su lošiji nego zato što kasnije sazrijevaju. Mnogi su u toj dobi još uvijek djeca u načinu razmišljanja, a od njih očekujemo da razumiju ozbiljnost sakramenta koji bi trebao označiti zrelu pripadnost Crkvi. Naravno, sama promjena dobi neće riješiti problem. Problem je mnogo dublji. Ali možda bi barem pokazala da smo spremni priznati kako sadašnji model očito ne daje rezultate koje očekujemo.
Unatoč svemu, nisam izgubio nadu. I dalje susrećem mlade koji iskreno traže Boga. Susrećem obitelji koje ozbiljno žive vjeru. Ali isto tako osjećam da više nemamo pravo zatvarati oči pred stvarnošću. Jer ako nam mladi nakon krizme odlaze iz Crkve, onda nije dovoljno samo žaliti se na „današnje generacije“. Moramo imati hrabrosti pitati jesmo li ih mi odrasli doista naučili kako živjeti vjeru ili smo ih samo pripremili za jedan lijep obred nakon kojeg su nam – mahnuli.
Fra Goran Rukavina
Komentari (0)