Glazba može postati prostor susreta s Bogom i onda kada nije izravno liturgijska
Glazba može postati prostor susreta s Bogom i onda kada nije izravno liturgijska
Župnici bi trebali prepoznati potencijal koji kvalitetna glazba može imati u evangelizacijskom poslanju Crkve i poticati razvoj kvalitetne glazbe u crkvama, bile to i modernije skladbe (duhovne šansone) ili zborske kompozicije.
RAZGOVARALA: MAJA PETRANOVIĆ
Mladi dirigent i orguljaš Ivan Šćepanović, umjetnički voditelj Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić i stipendist dirigent Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, pripada novoj generaciji glazbenika koji svoj umjetnički put grade na čvrstim temeljima crkvene glazbe i liturgijskog iskustva. Nakon studija crkvene glazbe na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, njegova se karijera razvija između koncertne pozornice i crkvenog prostora, u trajnom dijalogu umjetnosti i vjere. U razgovoru za Kanu govori o svome putu, o glazbi kao prostoru susreta s Bogom te o nadahnjujućem nasljeđu Borisa Papandopula i Alojzija Stepinca, čiji susret u Hrvatskoj misi i danas otvara važne perspektive za odnos Crkve i kulture.
U relativno kratkom vremenu ostvarili ste niz važnih debija – od HNK-a do velikih orkestara. Doživljavate li to kao potvrdu ili tek početak puta? Koliko je danas mladom dirigentu teško pronaći prostor za razvoj i povjerenje institucija?
Kao mladom dirigentu, sve ove angažmane doživljavam kao početak puta, kako ste naveli. Smatram da ih tako i treba doživljavati jer projekte koje mi mladi dirigenti dobivamo su često (uz naš rad i trud) plod povjerenja osoba koje rukovode ansamblima, kao i samih ansambala prema nama dirigentima koji smo na početku karijere. To je povjerenje iznimno bitno jer dirigent bez ansambla ne može učiti i rasti. Ono što je moja dužnost jest opravdati to povjerenje i prilike koje dobivam. Čini mi se kako u posljednje vrijeme, zadnjih godina, sve više dobivamo prostor za razvoj kako na akademiji (rad s orkestrom, seminari) tako i nakon samog studija s većinom hrvatskih ansambala.
Danas Vas javnost osobito prepoznaje kao voditelja Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić. Što za vas znači preuzeti umjetničku odgovornost za ansambl s tako snažnom tradicijom?
Kad sam preuzeo umjetničko vodstvo 2022., nisam ni sâm bio svjestan koja tradicija i povijest stoji iza Goranovaca, kako ih u Zagrebu zovu. Uz veliku čast i privilegiranost koju sam osjećao pojavio se i strah i jedna neizvjesnost jer sam Zbor preuzeo nakon teškog razdoblja korone za ovakve tipove ansambala. Evo nakon četiri sezone mogu reći da je strah nestao te se ustupilo mjesto zahvalnosti što sam imao i što i dalje imam priliku raditi s ovakvim Zborom i predivnim ljudima koji ga čine.
Završili ste studij crkvene glazbe na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Koliko je ta formacija trajno oblikovala vaš umjetnički i osobni identitet?
Od prvog zvuka orgulja bio sam očaran tim instrumentom. Kroz cijelu osnovnu i srednju školu znao sam da ću studirati crkvenu glazbu jer je to bila moja ‘prva ljubav’ u svijetu klasične glazbe. Većina zapadne glazbe (klasične) proizašla je upravo iz crkvene glazbe te mi znanje o njoj predstavlja veliki alat koji ću koristiti cijelog života. Glavnina vokalno-instrumentalnih djela pisana za zbor i orkestar pisana je na neke liturgijske ili molitvene obrasce (Te Deum, Requiem, Stabat Mater…), a znanje koje sam dobio na Institutu za crkvenu glazbu pri KBF-u olakšava mi i u interpretativnom i u osobno doživljaju glazbe te vrste.
Nedavno ste izvodili Papandopulovu Hrvatsku misu. Kako biste opisali to djelo – ne samo kao glazbeno nego i kao duhovno iskustvo za izvođače i slušatelje?
Papandopulova Misa u d-molu je katedrala hrvatske zborske a capella glazbe. Ona je doista glazbeni otisak hrvatske tradicije i povijesti. Sâm zvuk, često arhaičan, podsjeća na glagoljaško pjevanje. Čak i prvi zapjev Gospode pomiluj već budi sjećanje na vremena staroslavenskog jezika u našim crkvama. Papandopulo je izvrsno pogodio dramaturgiju ordinarium dijelova mise pa slušajući ih, publika može još dublje doživjeti riječi koje su uglazbljene. Mislim da uglazbljena riječ djeluje iznimno jače od puko izrečene/izrecitirane riječi, a Papandopulo je ovom kompozicijom to potvrdio. Pogotovo kad imate deset minuta konstantno ponovljenih kontemplativnih zaziva Gospode pomiluj, Kriste pomiluj. To nijednog slušatelja ne ostavlja ravnodušnim. Najdojmljiviji stavak zasigurno je Vjerujem koji uvijek izazove takve emocije kod nas izvođača, ma koliko ga puta izvodili.
Ova Misa je kao glazbeno djelo duboko ukorijenjeno u hrvatsku liturgijsku i glazbenu tradiciju, u njoj se prepoznaje spoj liturgijskog i narodnog izraza. Je li upravo u tome njezina snaga – i može li ona i danas govoriti suvremenom čovjeku?
O njezinoj suvremenosti i snazi govori činjenica da su je od 2000. izveli ponajbolji zborovi svijeta poput Zbora ruske državne kapele, Varšavskog filharmonijskog zbora te recentno Bavarskog radio zbora s kojim je maestro Ivan Repušić i snimio CD koji je svojevrsna potvrda Papandopulu. Ono što je njezina posebnost jest spoj glagoljaškog pjevanja s klasičnim zborskim slogom te čak i ne toliko arhaičnim glazbenim stilom (klasičnom europskom glazbom). To i jest naša kultura, ona koja je na sjecištima zapadne i istočne kulture, koja u sebi ima elemente i jednog i drugog: to je naša posebnost kojom se trebamo ponositi.
Poznato je da je praizvedbu financijski podupro Alojzije Stepinac. Kako Vi čitate tu gestu – je li riječ samo o podršci umjetnosti ili o dubljem razumijevanju njezine uloge u Crkvi?
Stepinac, kao i Crkva, bili su veliki zaštitnici i sponzori umjetnosti u Zagrebu tijekom 19. i 20. stoljeća. Stepinac je podržao obljetnički koncert zagrebačkog zbora Kolo na kojem se praizvodila Hrvatska misa u Glazbenom zavodu u Gundulićevoj. I to je bila uobičajena praksa da Crkva sudjeluje u kulturnom životu jer je vidjela evangelizacijsku moć kulture i ono što ona predstavlja u Crkvi. Mislim da je Stepinac shvaćao tu ulogu umjetnosti ne samo u Crkvi već i u društvu te ju je, mislim, i doživljavao kao saveznicu Crkvi u istim ciljevima, približiti pojedinca apsolutnom dobru – Stvoritelju.
Što nam taj odnos Stepinca i Papandopula govori o ulozi Crkve u kulturi – osobito u zahtjevnim povijesnim okolnostima? Iz današnje perspektive: nedostaje li nam takvih susreta – gdje Crkva prepoznaje i aktivno podupire vrhunsku umjetnost?
Moramo biti svjesni da je Crkva iznimno utjecala na cjelokupnu kulturu kako u svijetu tako i u našem narodu. Nažalost, od 1945. Crkvu se distanciralo od umjetnosti, čak i nasilno. Međutim, od devedesetih to nije slučaj ali opet, nažalost, Crkva nije vratila onu podupiruću moć koju je imala do 1945. Moram reći da krivac nije neki vanjski čimbenik, nego mi članovi Crkve koji često nemamo ‘sluha’ za vrhunsku umjetnost, bila ona glazbena, likovna, scenska ili bilo koja grana. Često se događa da se zadovoljavamo umjetnošću upitne kvalitete pod krinkom inkluzije svih vjernika. Takva bi se praksa trebala mijenjati školovanjem umjetnika koji djeluju pri crkvi ili angažiranjem više profesionalnih umjetnika u našim crkvama. Naravno da nisam da se Mozartove mise izvode na svakoj nedjeljnoj misi, ali sam apsolutno za da se pjesma npr. Moj Isuse otpjeva tako da svi mogu doživjeti tekst pjesme i uzdići svoj duh Bogu, a ne čekati kad će pjesma završiti.
Uz to, Crkva bi trebala podupirati sve izvedbe onih kompozicija koje su nastale iz kršćanske tradicije. U Europi je i dalje prisutna praksa da se za dušni dan izvode Requiem, ili u korizmi Bachove Muku po Ivanu, Muku po Mateju, Stabat Mater te bi tu praksu Crkva trebala implementirati u svoje prostore. Na internetu možete vidjeti razne izvedbe određenih djela (primjerice Bachovu Muku po Ivanu) koja počinju čitanjem Svetog pisma te gdje nema pljeskanja ni prije ni poslije izvedbe već su koncipirani kao glazbeno-meditativni koncert. Možda bi takav oblik bio dobar i za naše društvo.
Može li se reći da je Hrvatska misa i svojevrsni izraz vjere jednog naroda – i koliko je to danas važno u liturgijskom i koncertnom kontekstu?
Da, svakako se može reći da je Hrvatska misa svojevrsni izraz vjere jednog naroda. To potvrđuje i sama okolnost njezina nastanka: Papandopulo ju je skladao na nagovor članova zbora Kolo, koji su o svojoj obljetnici imali i misu zahvalnicu. Već iz toga vidimo da nije riječ samo o skladbi na liturgijski tekst nego o djelu koje proizlazi iz stvarne zajednice, iz njezine pobožnosti, identiteta i potrebe da svoju vjeru izrazi upravo kroz glazbu. U tom smislu Hrvatska misa nadilazi individualni autorski čin i postaje glas jedne zajednice, pa i naroda.
To je važno i danas, i u liturgijskom i u koncertnom kontekstu. U liturgiji ovakvo djelo pokazuje koliko snažno sveta glazba može povezati vjeru, jezik i osjećaj pripadnosti, osobito u svečanijim prigodama. S druge strane, u koncertnom prostoru Hrvatska misa dobiva dodatnu dimenziju: ona postaje ne samo sakralno nego i kulturno-reprezentativno djelo, svojevrsna glazbena slika hrvatskoga duhovnog i umjetničkog identiteta.
Kao dirigent bavili ste se i Papandopulovim Amfitrionom. Koliko Vam rad na njegovu opusu otkriva širinu njegova stvaralaštva – od sakralnog do scenskog?
Rad na Papandopulovu opusu, pa tako i na Amfitrionu, vrlo jasno otkriva svu širinu njegova stvaralaštva. Riječ je o jednom od naših najplodnijih i najsvestranijih skladatelja, autoru koji je s jednakom uvjerljivošću djelovao u gotovo svim glazbenim vrstama, od sakralne i zborske glazbe do opere, baleta i orkestralnih djela. Papandopulo nije bio skladatelj zatvoren u jedan izraz ili stil, nego autor koji je vrlo pozorno pratio europska glazbena kretanja i znao ih kreativno prilagoditi vlastitom rukopisu, ali se može i čuti zvuk koji je karakterističan za glazbu našeg podneblja. U njegovu se opusu zato može prepoznati i snažan osjećaj za tradiciju, ali i iznimna spremnost na istraživanje, duhovitost, teatralnost i ritamsku živost. Prvu Papandopulovu kompoziciju koju sam upoznao bila je Pjevajte novu Gospodu pjesmu iz Hrvatskoga crkvenog kantuala koji je Biskupska konferencija objavila 1982. Zanimljivo je da je Papandopulo bio jedan od skladatelja koji su svojim opusom obogatili tu pjesmaricu. Isto tako, ubrzo me čeka koncert na Dubrovačkim ljetnim igrama gdje će cijeli program biti posvećen Papandopulovim skladbama, na što sam iznimno ponosan i što me posebno raduje.
Usporedno ste djelovali kao orguljaš u crkvi sv. Blaža, a prije i kao orguljaš u Župi bl. Alojzija Stepinca na Savici. Što Vam znači taj liturgijski prostor u odnosu na koncertnu i opernu pozornicu? Gdje se te dvije dimenzije Vašeg rada najdublje susreću?
Liturgijski prostor predstavljaju najbolji izbor za izvođenje sakralne glazbe, isto kao što je izvedba opera u kazalištu najbolji izbor. Glazba kojoj je tekst liturgijski ili iz Svetog pisma u crkvi dobiva jednu dimenziju koju koncertne dvorane ne mogu ponuditi. Zbog toga me koncerti u crkvama posebno diraju i ostavljaju posebnu emociju. I vjerojatno ne samo na mene već i na sve slušatelje.
Kako vidite stanje crkvene glazbe danas u Hrvatskoj – ima li više potencijala nego što se koristi?
Generalno stanje ne poznajem dovoljno, ali mi se čini da je velika stvar pojedinaca i da se cijela liturgijska i crkvena glazba temelji na pojedincima koji su prepušteni sami sebi. Nažalost, nema sustava koji bi nudio kontinuirano kvalitetno školovanje crkvenih glazbenika, zborova i svih uključenih u glazbeni život jedne župe. Svakako, problem je kad i mi glazbenici crkvene zborove i liturgiju koristimo u svrhe platforme samopromocije i ostvarivanje vlastitih ambicija. Međutim, ta granica između kriterija i ambicija često je tanka. Župnici bi trebali prepoznati potencijal koji kvalitetna glazba može imati u evangelizacijskom poslanju Crkve i poticati razvoj kvalitetne glazbe u crkvama, bile to i modernije skladbe (duhovne šansone) ili zborske kompozicije. Nije problem u zborovima koji su sačinjeni od uglavnom starijih osoba ili bendova koji sviraju duhovne šansone, već u njihovoj kvaliteti. A za kvalitetu su potrebne probe i vrijeme, što često ljudi ne žele izdvajati. Zato apeliram na sve glazbenike u crkvama da izvode glazbu koja potiče njihovu vjeru, ali da se potrude oko nje i dobro je uvježbavaju da budu i onima koji slušaju na duhovni poticaj.
Može li glazba, prema Vašem iskustvu, postati prostor susreta s Bogom – i kada nije izravno liturgijska? Može li umjetnost danas još uvijek biti put prema Bogu?
Umjetnost je, prema mojem shvaćanju, sama po sebi dar od Boga i zato bi uvijek trebala ostati put prema onome što je uzvišeno, istinito i dobro, a konačno i prema samom Savršenstvu, pa zato vjerujem da glazba može postati prostor susreta s Bogom i onda kada nije izravno liturgijska. U tom smislu, nije presudno je li neko djelo sakralno ili profano, nego nosi li u sebi snagu da čovjeka uzdigne, pročisti i otvori za dublji smisao. Kako kaže Ivan Pavao II. u svojem Pismu umjetnicima gdje ne radi distinkciju između sakralne i profane glazbe: »Nitko ne može dublje osjetiti od vas umjetnika, genijalnih stvaratelja ljepote kakvi jeste, nešto od patosa s kojim je Bog u zoru stvaranja gledao na djelo svojih ruku. Tračak tog osjećaja toliko je često sjao u vašim očima kada ste se – poput umjetnika svih vremena – očarani skrivenom snagom zvukova i riječi, boja i oblika, divili djelu svoje inspiracije, osjećajući u njemu neki odjek misterija stvaranja s kojim vas je Bog, jedini stvoritelj svih stvari, na neki način želio povezati.«
Leadovi:
Apeliram na sve glazbenike u crkvama da izvode glazbu koja potiče njihovu vjeru, ali da se potrude oko nje i dobro je uvježbavaju da budu i onima koji slušaju na duhovni poticaj.
Papandopulova Misa u d-molu je katedrala hrvatske zborske a capella glazbe. Ona je doista glazbeni otisak hrvatske tradicije i povijesti. Sâm zvuk, često arhaičan, podsjeća na glagoljaško pjevanje. Čak i prvi zapjev Gospode pomiluj već budi sjećanje na vremena staroslavenskog jezika u našim crkvama.
Glazba kojoj je tekst liturgijski ili iz Svetog pisma u crkvi dobiva jednu dimenziju koju koncertne dvorane ne mogu ponuditi. Zbog toga me koncerti u crkvama posebno diraju i ostavljaju posebnu emociju.
Komentari (0)