Posljednji starozavjetni spis katoličkog kanona sastoji se od tri poglavlja i obuhvaća šest tema, odnosno govora te je najčešća podjela ove proročke knjige sukladno tome šestodijelna.
Posljednji starozavjetni spis katoličkog kanona sastoji se od tri poglavlja i obuhvaća šest tema, odnosno govora te je najčešća podjela ove proročke knjige sukladno tome šestodijelna.
Knjiga proroka Malahije jedan je od najcitiranijih starozavjetnih spisa u Novom zavjetu, osobito početak i kraj trećega poglavlja, odnosno tekstovi koji govore o glasniku koji je u evanđeljima prepoznat kao Ivan Krstitelj, Isusov preteča. Ne čudi stoga da i slabiji poznavatelji proroka Malahije poznaju njegovo proroštvo o slanju glasnika da pripravi put (Mal 3,1), odnosno o slanju proroka Ilije koji će, prije dolaska strašnog i velikog Jahvina dana, »obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima« (Mal 3,24).
Nejasno ime i jasno vrijeme
Premda smo svikli zadnjeg u nizu malih proroka, odnosno autora zadnje starozavjetne knjige nazivati Malahijom, ime Malahija se u ovoj proročkoj knjizi nigdje ne spominje. Štoviše, ni na jednome drugome mjestu u Starom zavjetu nema ni spomena imena Malahija. Malahija zapravo i nije osobno ime, nego hebrejska sintagma (imenica s posvojnom zamjenicom) koja znači »moj glasnik«. Naime, ovaj izraz prvi put dolazi na početku trećeg poglavlja: »evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi«, odnosno doslovnije »evo šaljem moga/svoga glasnika da put preda mnom pripravi« (Mal 3,1). Septuaginta (LXX), tj. grčki prijevod Staroga zavjeta, ovaj hebrejski izraz prevodi kao naslov knjige, ali ne i kao ime proroka: to će postati tek poslije za neke komentatore ove proročke knjige, koji će naslov proročkog spisa (moj glasnik) uzeti za osobno ime (Malahija) autora, odnosno proroka koji ga je napisao.
Židovski Targum ovog anonimnog proroka identificira s Ezrom, što prihvaća i zastupa i sv. Jeronim, no unatoč nekim sličnostima između ove proročke knjige i Ezrina djelovanja, razlike su kudikamo veće, odnosno nepomirljive. Najprihvatljivija teza je zapravo ona najistinitija i najjednostavnija: ne znamo tko je napisao ono što je Septuaginta nazvala knjigom proroka Malahije, međutim, znamo da Malahija nije osobno ime.
Ime ovoga proroka je, dakle, nejasno, ali je zato vrijeme njegova djelovanja prilično jasno. Autor tj. prorok vrlo dobro poznaje stanje u Judeji i Jeruzalemu početkom petoga stoljeća. Riječ je o vremenu poslije gradnje Hrama, jer je Hram izgrađen i posvećen i u njemu se odvija redovito bogoslužje, premda nerijetko na posve krive načine, a prije Ezrine i Nehemijine obnove. Preciznije, zacijelo je riječ o vremenu nakon posvete Hrama (515.), međutim, početni je entuzijazam minuo jer se stara (Božja) obećanja još nisu ispunila i među narodom sve više vlada apatija i gotovo sveopća duhovno-moralna dekadencija, tako da je vrlo moguće da je riječ o vremenskom razdoblju između 480. i 450. godine, ako ne i nešto poslije toga.
Struktura Knjige i povijesni kontekst
Posljednji starozavjetni spis katoličkog kanona sastoji se od tri poglavlja i obuhvaća šest tema, odnosno govora te je najčešća podjela ove proročke knjige sukladno tome šestodijelna. Svaki od prorokovih govora je zapravo dijalog koji se opet sastoji iz tri dijela: na početku prorok tj. Bog postavlja tvrdnju nakon koje slijede opaske slušatelja – koji se, razumljivo, ne slažu s izrečenim –, da bi na koncu uslijedilo prorokovo potvrđivanje tj. argumentirano opravdanje početne tvrdnje s pojašnjenjem njezinih neminovnih posljedica. Svojevrsna novost ovako koncipirane proročke knjige sastoji se u tome da prorok stupa među ljude i s njima zapodijeva otvorenu raspravu o cijelom spletu prijepornih pitanja.
Budući da je Hram izgrađen s velikom mukom, o tome svjedoče i Hagaj i Zaharija, i da se povratak izgnanika nije odvijao očekivanom dinamikom, odnosno situacija u Jeruzalemu i Judeji bila je mnogo teža nego što su prognanici očekivali, iskrsnulo je cijelo klupko teških pitanja s kojima se Malahija hvata u koštac. Nade koje su u narodu pobudili proroci Hagaj i Zaharija nisu se ostvarile, zato što je obnova naroda bila mnogo siromašnija od očekivane i najavljene. Malahija je prorok svoga vremena te susreće ne samo onodobne teorijske (Božja ljubav, božanska pravednost, retribucija…) nego i praktične probleme (žrtve, mješovite ženidbe, razvodi, desetina…). Prorokov se narod uistinu našao pred nemalim teškoćama od kojih su ponajveće one oko ostavljene imovine: Kako ponovno doći u posjed vlastite imovine jer su nekoć napuštene kuće i polja zaposjeli drugi ljudi? Kakva prava imaju osobe koje su obrađivale tuđu zemlju? Gdje (pro)naći osnovna sredstva za život? Ukratko, »bijeda je osvajala ljude i prostore« tako da »malodušnost, potištenost i otvoreno neraspoloženje bijaše u porastu« (Vjeko-Božo Jarak). Apatičnost naroda tolika je da sumnjaju i u smislenost čestitog i pobožnog života, odnosno života po Božjim zapovijedima: »Zaludu je Bogu služiti i kakva je korist što njegove čuvamo propise i žalosni hodimo pred Jahvom nad vojskama« (Mal 3,14).
(Ne)upitna Božja ljubav
Budući da se prorokov narod osjeća zanemarenim i zapuštenim, Malahija započinje svoje dijaloške govore o Božjoj ljubavi prema Izraelu. Na Božju tvrdnju da ih je ljubio, narod odgovara pitanjem po čemu ih je ljubio (Mal 1,2), na što Bog odgovara primjerom Ezava i brata mu Jakova, Jakova je zavolio, a Ezav mu omrznu, i nastavlja: »gradove mu u pustoš pretvorih, a baštinu njegovu dadoh pustinjskim šakalima« (Mal 1,3). Ovako iskazivanje Božje ljubavi u najmanju je ruku čudno: Zar Ezav i Jakov nisu braća? Zar je potrebno mrziti jednoga da bi se pokazala ljubav drugome? Zar se oni nisu međusobno izmirili, odnosno oprostili jedan drugome?
Nije Ezav omrznuo Bogu zato što je Ezav, odnosno što nije Jakov, nego se Bog ograđuje i kažnjava gnusna djela Edomaca (Ezavovih potomaka). Naime, Edomci su opet, po tko zna koji put, ugrožavali Judeju i konstantno joj nanosili štetu. O zlodjelima Edomaca detaljno govore, između ostalih, prorok Obadija i Psalam 137, a Bog ovdje svoju osvetu nad Edomom navodi kao primjer ljubavi prema izraelskom narodu, koji ne nepravedno tlačen. Dakle, Božja ljubav prema Izraelu nije upitna, nego je neupitna.
Slično Malahijinim suvremenicima i kršćani svih vremena – rijetko glasno, a mnogo češće tiho, odnosno u sebi – pitaju Boga po čemu ih je ljubio, odnosno sumnjaju u Božju ljubav prema njima: kolektivno ili osobno tj. pojedinačno. Sumnje su neminovne, štoviše, mogu biti vrlo korisne, međutim, ne bi nikako smjelo ostati na njima. Ne bi bilo loše, i radi higijene vjere, ozbiljnije promisliti o Božjim djelima ljubavi u osobnom životu. Ne bi trebalo dugo da se uvidi njihova brojnost, točnije bezbrojnost, i da je čovjekova sumnja u Božju ljubav uistinu neosnovana. Umjesto pitanja Bogu po čemu nas je ljubio, moglo bi se uputiti pitanje samima sebi – po čemu nas Bog nije ljubio? I ne samo upitati, razumije se.
Lead:
Slično Malahijinim suvremenicima i kršćani svih vremena – rijetko glasno, a mnogo češće tiho, odnosno u sebi – pitaju Boga po čemu ih je ljubio, odnosno sumnjaju u Božju ljubav prema njima.
Komentari (0)