Hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!
Hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!
PIŠE: SLAVICA DODIG
Nebrojeno smo puta čuli, a i sami izgovorili tu poznatu narodnu misao o teretu što ga svatko, prije ili poslije, nosi u svome životu. Mladi ljudi imaju iskustvo uznemirenosti i bremenitosti zbog nečega i nekoga; svoje mladenačke teškoće (sukobe s vršnjacima, obiteljske probleme, izbor zvanja, manjak ljubavi) doživljavaju na osobit način, jer prolaze kroz tjelesni, psihosocijalni i emocionalni razvoj, oblikovanje vlastita identiteta, intenzivno tražeći smisao života i potvrdu vlastite vrijednosti. Pritom im, dakako, u svladavanju raznoraznih briga i stresova nedostaje životno iskustvo. Općenito, neki mladi, preopterećeni vlastitim brigama, teže razumijevaju tuđe teškoće u svoj njihovoj punini te im osjećaj empatije prema drugima može biti smanjen. Kada im stariji spomenutom uzrečicom žele odagnati pretjeranu uznemirenost, tjeskobu i strah, ona im zvuči prilično banalno i neprihvatljivo, kao opća fraza.
Tek s godinama čovjek može shvatiti da svaka obitelj i porodica proživljavaju svoje, često skrivene brige, najdublje rane, suze, neprospavane noći. Zatvorena vrata kuće skrivaju brige, bolesti, financijske teškoće, nesuglasice, tihe patnje, katkada i zlostavljanje. Dok se u mladosti križ doživljava kao nepravda, u odrasloj dobi kao breme odgovornosti, u starosti ga čovjek doživljava kao dio životnoga puta, put sazrijevanja, kao križ koji je oblikovao obitelj, jer smo se kroz brojne životne nedaće naučili ne samo strpljenju i praštanju nego i zahvalnosti. U relativno dugom razdoblju starosti pojavljuju se novi križevi, kao što su slabost i nemoć tijela, kronične bolesti, osamljenost, osjećaj da nismo nikome potrebni. Životni križ nije samo zgodna poslovica, nije zapreka životu nego korisno iskustvo i životni smjerokaz. Misao iz naslova jedna je od onih dobro poznatih rečenica u kojima se narodna mudrost i kršćanska simbolika uzajamno isprepliću. Životne križeve kršćani ne bi trebali smatrati kaznom, što je razumio i Job pravednik, nego putem kojim nasljedujemo utjelovljenoga Sina Božjega. Kršćanska vjera poučava da križ može biti usmjeren prema nečem uzvišenijem. Kristova patnja povezana je s ljubavlju prema drugima i s nadom i vjerom u uskrsnuće. Krist je poučavao da se čovjek mora odreći sebe sama i uzeti svoj križ i slijediti ga (Mt 16, 24; Mk 8, 34; Lk 9, 23). Govoreći o ljudskim nevoljama, sv. Pavao poručuje da ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. … naše časovite nevolje donose nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno (2 Kor 4, 17, 18). Sv. Pavao također poziva na međusobnu solidarnost zahtijevajući da nosimo terete drugih kako bismo ispunili Kristov zakon, koji je zakon ljubavi, milosrđa i suosjećanja. Utješno zvuči Kristova misao koju je zapisao Ivan evanđelist: U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet (Iv 16, 33).
Križ Kristov je stvaran, ali nema posljednju riječ, nego ima eshatološku dimenziju. Uskrsli Krist nije se pojavio bez rana. Sv. Toma ih je imao priliku dotaknuti. Njegova prvotna sumnjičavost pretvorila se u snažno očitovanje vjere: Gospodin moj i Bog moj! U Kristovim ranama Toma je prepoznao Boga.
Hrabri budimo!
Komentari (0)