Razgovori vođa dviju supersila, Kine i SAD-a, vođeni u Pekingu 13. – 15. svibnja 2026., nisu donijeli dramatične preokrete u njihovim trgovinskim…
Razgovori vođa dviju supersila, Kine i SAD-a, vođeni u Pekingu 13. – 15. svibnja 2026., nisu donijeli dramatične preokrete u njihovim trgovinskim odnosima iako je u američkom stilu najavljivan spektakularan ishod. Popuštanje u carinskom ratu koji je Trump pokrenuo odnosilo se mahom na poljoprivredu (Kina će uvesti 17 milijardi dolara američkih poljoprivrednih proizvoda godišnje, obnoviti uvoz američke govedine i peradi) te na kinesku kupnju 200 putničkih zrakoplova tipa Boeing (umjesto očekivanih 500), dok istodobno Kina zadržava strogu kontrolu nad izvozom rijetkih minerala, ključnih za američku elektroničku industriju. No ključna poruka Xija Jinpinga upućena Donaldu Trumpu bila je upozorenje da bi „Kina i SAD trebale izbjeći padanje u tzv. Tukididovu klopku“. Riječ je o političkoj teoriji koju je američki politolog Graham Allison razradio 2017. u svojoj knjizi Destined for War (Predodređeni za rat), u kojoj tvrdi kako su Kina i SAD na tragu međusobnoga ratnog sukoba. Teza se temelji na procjeni grčkog povjesničara generala iz antičke Atene koji je u svojoj knjizi Povijest Peloponeskog rata ustvrdio da su antičke Atena i Sparta ušle u rat jer je „uspon Atene i strah koji je to izazvalo u Sparti učinilo rat neizbježnim“. Peloponeski rat (431. – 404. g. pr. Kr.) obuhvatio je čitav grčki svijet onog doba od Male Azije do južne Italije, te doveo do intervencije Perzije i do poraza Atene, uz razaranje brojnih gradova i sela, siromaštvo i gospodarsko nazadovanje. Allison je u svojoj studiji proučavao niz povijesnih primjera u kojima je rastuća nova sila doživljavana kao prijetnja postojećoj velesili, te je u 12 od 16 takvih primjera sve završilo ratom. Xijeva poruka iznenadila je američku delegaciju u kojoj najveći dio vjerojatno nikada nije čuo ni za Tukidida ni za Peloponeski rat. Ipak, činjenica da kineski partijski moćnik citira Allisona, odnosno Tukidida, govori o razini kineske pripreme za pregovore s Amerikom, dok je kod Trumpa i njegovih sve svedeno na „Trumpovu intuiciju“, odnosno stanje u kojem se Trumpovo mešetarenje nekretninama, golf terenima, hotelima i kockarnicama pokušava prikazati kao iskustvo podobno za međunarodnu politiku najviše razine. Njegovih šest bankrota i poslovni promašaji uvijek su završavali sudskim procesima koji su se pretvarali u medijske spektakle uz intenzivno vrijeđanje protivnika u sudskom sporu. Mnogi bi se jednostavno nagodili i pristali na gubitak da izbjegnu sramoćenje. No u međunarodnim odnosima, u kojima pogrešna procjena znači gubitak nacionalnog suvereniteta i/ili sigurnosti, se ne može sve riješiti medijskim blaćenjem protivnika ili svaljivanjem krivnje na druge. Činjenica je da je čitav carinski spor s Kinom uzrokovan Trumpovim carinama, koje su opet temeljene na posve pogrešnoj Trumpovoj tezi kako „Kina otima poslove Americi“, dok je istina to da su američke kompanije radi gramzivosti i profita preselile svoju proizvodnju u Kinu, gdje je radna snaga jeftinija, a zakoni o zaštiti okoliša i o sindikalnom organiziranju znatno labaviji i u korist poslodavca, tj. investitora. No u podlozi svih američkih strahova doista je kineski vojni rast, potaknut gospodarskim rastom, uz prateću bahatost na moru, koji počinje zabrinjavati američke saveznike na Dalekom istoku. Nema tjedna bez kineskih provokacija u japanskom teritorijalnom moru ili tjedna bez kineskih poteza usmjerenih na negiranje suvereniteta Filipina, bilo da je riječ o upadu kineskih „ribarskih brodova“ među japansko otočje između Okinawe i Tajvana ili o kineskoj gradnji umjetnih otoka i platformi vojne namjene u filipinskom gospodarskom pojasu. Opći je dojam na Dalekom istoku da bi Trump smjesta zaboravio svoje saveznike kad bi mu Xi ponudio sjajan trgovinski sporazum. Nije dakle problem čuvena „nepredvidivost“ Trumpa, nego je problem nepouzdanost Trumpa, odnosno SAD-a kao saveznika. To se posebno očitovalo na pitanju neovisnosti Tajvana, otočne države koju nastanjuju potomci pripadnika Chiang Kai-Shekova Kuomintanga, antikomunističke stranke u Kini, koja je nakon poraza u kineskom građanskom ratu 1949. uspjela zadržati samo otok Tajvan i par otočića uz njega. Nijedna američka administracija od 1931. i početka japanske agresije na Kinu nije odbila pomoć Kuomintangu. Svaki američki predsjednik nakon 1949. jamčio je vojnu pomoć anti-komunističkom Tajvanu, koji Kina smatra svojim teritorijem, ali se ne usudi zauzeti ga upravo radi američkih sigurnosnih jamstava Tajvanu. I onda se pojavi šarlatan koji bi sve to negirao, samo da mu Xi ponudi povoljni trgovinski sporazum ili da Xi pritisne Iran tako da kapitulira pred Trumpom. Dakle, na pitanje voditelja s FoxNews 16. svibnja 2026. u vezi stajališta Xi Jinpinga o Tajvanu, Trump daje dva kristalno jasna odgovora zašto je navodno za Ameriku nebitan odnos Tajvana s Kinom. Prvo, „Tajvan je mala država, 20 milja udaljena od Kine i 9500 milja udaljena od SAD-a, pa je zato ne možemo braniti, a bilo bi dobro da se i Tajvan i Kina smire“?! Kao da Tajvan objavljuje rat i prijeti okupacijom Kini, a ne obratno. I drugo, „Tajvan je ukrao industriju čipova od SAD-a, što su dopustili raniji američki predsjednici“, što je notorna glupost, jer Tajvanci su svoju proizvodnju čipova razvili sami! Taiwan Semiconductor Manufacturing Corporation (TSMC) proizvodi gotovo 90 % svjetske proizvodnje čipova najviše skale integracije. U vašim mobitelima i laptopima je vrlo vjerojatno procesor na čipu iz Tajvana. I to je razlog zašto Kina želi Tajvan. Treba imati kvocijent inteligencije jednak broju cipela za povjerovati kako je nebitno tko nadzire Tajvan, odnosno u čijem je vlasništvu TSMC i kome izvozi svoje čipove. Ako ovako govori predsjednik navodno najmoćnije sile svijeta, onda je jasno otkud samopouzdanje koje iskazuje Xi Jinping, jer je iz čitavoga Xijeva nastupa isijavalo uvjerenje da je Kina sila u usponu, a Amerika velesila koja se bliži svojem kraju.
Nimalo slučajno, Trump nije uspio privoljeti Xija da izvrši pritisak na Iran, kako bi iransko vodstvo prihvatilo američko-izraelske uvjete za kraj rata. Štoviše, „u znak dobre volje“ američka je blokada u Omanskom zaljevu za vrijeme Trumpova boravka u Pekingu propustila prema Kini tri kineska tankera s iranskom naftom. Ali Xi bješe srca kamenoga, jer jedini je kineski odgovor bio „da se rat protiv Irana nikada nije ni trebao dogoditi“. Xi Jinping jasno je dao do znanja da se Peking čvrsto protivi „militarizaciji Hormuškog tjesnaca“. Dok je Kina frustrirana zatvaranjem plovnog puta od strane Teherana, istodobno je kritizirala američku pomorsku blokadu iranskih luka kao „opasnu eskalaciju“. Xi je ujedno upozorio Trumpovu administraciju da se ne miješa u njezine suverene trgovinske i energetske sporazume s Teheranom te je odbacio američke optužbe za prijenos tehnologije dvojne namjene ili vojne opreme iranskom režimu.
Tonči Tadić
Komentari (0)