U početku je cilj bio zaštititi seljake i svećenike od nasilja. No 1027. godine prvi se put pojavio zahtjev da se nasilje u potpunosti eliminira iz društvenog života barem na određeno vrijeme.
U početku je cilj bio zaštititi seljake i svećenike od nasilja. No 1027. godine prvi se put pojavio zahtjev da se nasilje u potpunosti eliminira iz društvenog života barem na određeno vrijeme.
Isus je rekao: »Svi koji se mača laćaju od mača i ginu.« Maču je suprotstavio svoj mir i nije sazvao legije anđela da unište njegove protivnike, nego je molio svojeg Oca da im oprosti. Zato je ljudima njegov nauk tako teško shvatljiv, praktički izvanzemaljski. Stotinama tisuća godina, jedan od glavnih ljudskih poriva bilo je nasilje. Nasilje je toliko utemeljeno u našem biću da se moramo aktivno suzdržavati da ga ne primjenjujemo u svakoj prilici. Čak i Knjiga Postanka stavlja u usta jednog od Kainovih potomaka riječi »Čovjeka sam ubio jer me ranio; i dijete jer me udarilo.« Iz te perspektive, ljudski je svijet potpuno u skladu s ljudskim karakterom. Rat se glorificira i nasilje se drži izvorom slave. Praktički nema izgovora kojim ga nećemo opravdati. Ovaj je »njihov«, onaj nije »naš«. Ovaj me uvrijedio, onaj me opsovao. Čovjek me ranio, dijete me udarilo. I mnogi će zaklimati glavom i reći: »Ubij ga.« Ipak, neki će reći: »Dosta.« Srećom, bilo je primjera u prošlosti kada je Isusov nauk nadvladao Kainov. Ovdje ćemo govoriti o jednom od njih.
Ne uvlačite sirotinju u svoje ratove!
Razdoblje druge polovine 9. i 10. stoljeća bilo je jedno od najtežih u europskoj povijesti. Urušilo se carstvo Karla Velikog i njegovih sinova. Strani su napadači pljačkali i palili. Arapi su opljačkali Vatikan, a Vikinzi Pariz. No, što je još mnogo gore, kršćani su ratovali međusobno i pljačkali jedni druge. Susjed je dizao oružje na susjeda, a sin na oca. Teret rata pak podnosili su najslabiji. Seljacima je otimana ljetina, crkve se spaljivalo, a svećenike ubijalo. Konačno je, krajem 10. stoljeća, došlo vrijeme da se kaže: »Dosta.« Biskupima je postalo jasno da kraljevi i knezovi neće zaustaviti nasilje i da će dug put prema miru morati otpočeti sami.
Počelo je od jednostavnog okupljanja mjesnih biskupa u južnoj Francuskoj. Na prvoj sinodi te vrste, u Charrouxu 989. godine, bilo ih je samo pet. Oko godine 1000. u Poitiersu sudjelovao ih je sličan broj. Njihova okupljanja bila su prije svega vjerski događaji. U tim prilikama štovale su se relikvije svetaca i poticalo se okupljene na molitvu, post i poštivanje nedjelje i blagdana. Biskupi su, međutim, slali i političku poruku. Seljaci i svećenici ne žele sudjelovati u ratovima koje plemići vode jedni protiv drugih, poručivali su. Zbog toga moraju biti sigurni od njihova nasilja. Ne smije se otimati ljetina, pljačkati crkve i ubijati svećenike. Tu su inicijativu nazvali mirom Božjim.
Ove su poruke toliko jednostavne i toliko prirodne da je frapantno što je kršćane trebalo podsjetiti kako se takve stvari ne smije činiti. Ipak, trebalo ih je ne samo podsjetiti nego im i prijetiti strašnim kaznama. Pokret mira Božjeg imao je, naime, i jaku milenarističku komponentu. Krajem 10. i početkom 11. stoljeća postojalo je jako uvjerenje da će ili godine 1000., na godišnjicu Isusova rođenja, ili godine 1033., na godišnjicu Isusove smrti i uskrsnuća, nastupiti kraj svijeta i sudnji dan. Na pojedinim saborima sazvanima radi sklapanja mira Božjeg čitala su se i takozvana »pisma iz Raja«. To su bila pisma koja su tobože stigla s neba, koja su upozoravala kršćane da će biti prokleti ako se ne pokaju za svoje grijehe. Štoviše, biskupi s prvih sinoda sazvanima radi sklapanja mira Božjeg bili su uvjereni da Bog već kažnjava čovječanstvo, jer je u to vrijeme južnom Francuskom vladala velika suša. Mir Božji trebao je biti način ublažavanja Božjega gnjeva i oblik pokajanja za grijehe čovječanstva.
Nakon prvih sinoda u južnoj Francuskoj, pokret mira Božjeg znatno se proširio, ponajviše u Francuskoj, ali i drugdje. Sazivani su sabori na kojima je mir imao biti proglašavan. Odredbe su proširene tako da uključuju i zaštitu trgovaca, putnika i svih žena, a poslije su postale i vrlo kompleksnima i opsežnima, poput pravih zakonskih akata koji su točno definirali kada se, i protiv koga, smije primijeniti nasilje, a kada ne. Bez sumnje, ratoborno plemstvo nije bilo lako navesti da se u potpunosti odrekne nasilja, i vjerojatno su biskupi mnogo pregovarali s njime kako bi sročili tekst odredbi na koji su svi bili voljni pristati. Unatoč tome, interes je bio vrlo velik. Svjedočanstva govore o velikim masama koje su sudjelovale u ovim okupljanjima. One su bile nalik i na sabore i na crkvena proštenja: iznosilo se relikvije, održavane su procesije, proglašavani su postovi, a sudionike se pozivalo da polažu strašne zakletve na najsvetijim relikvijama da će se pridržavati dogovorenih odredbi. Kazna za kršenje zakletve bila je ekskomunikacija, odnosno isključivanje iz zajednice kršćana.
Nikada nedjeljom
Širenje i prihvaćanje mira Božjeg može se tumačiti i činjenicom da je, barem prema mišljenju suvremenika, bio učinkovit. Sudnji dan nije nastupio ni godine 1000., ni godine 1033. Nakon toga je nastupilo pravo oduševljenje, do te mjere da je sam papa svojim autoritetom podupro tu inicijativu. Praktički je svake godine održavan najmanje jedan sabor na kojem je proklamiran mir Božji, katkad i na više mjesta u istoj godini. Ljudi su željeli sudjelovati na tim saborima i polagati zakletve, jer su vjerovali da time čine boguugodno djelo, spašavaju se od vječnog prokletstva i otklanjaju Božji gnjev prema čovječanstvu. Kako je snaga pokreta rasla, tako su i njegovi zahtjevi postajali sve ambicioznijima. U početku je cilj bio zaštititi seljake i svećenike od nasilja. No 1027. godine prvi se put pojavio zahtjev da se nasilje u potpunosti eliminira iz društvenog života barem na određeno vrijeme. Od plemića se tražilo da ne ratuju međusobno u nedjelju poslijepodne. Već nekoliko godina poslije, tražilo se da ne ratuju od petka do ponedjeljka. Nedugo zatim, cijela razdoblja godine trebala su biti slobodna od ratovanja – božićno vrijeme, uskrsno vrijeme i mnogi blagdani. To se nazivalo Božjim primirjem (treuga Dei), jer je su se ratovi morali prekinuti dok razdoblje primirja ne prođe.
Valja razjasniti jedan bitan detalj: mir Božji bio je fokusiran na sprječavanje ratova unutar države, a ne međudržavnih ratova. Ta je inicijativa bila barem posredno rezultat slabosti struktura svjetovne vlasti u Francuskoj i drugim područjima kojima se proširio mir Božji. Kralju i knezovima koristila je jer je Crkva na sebe preuzela uvođenje javnog reda i mira, što oni nisu bili sposobni ili voljni učiniti. Crkvi je pak koristila zato jer je štitila klerike, crkvene građevine, a i crkvene posjede, pa time i bogatstvo Crkve. I plemići su imali vlastite, vjerojatno i sebične motive. Neporecivo je, međutim, da su od mira imali koristi apsolutno svi. Čak je i onima najnasilnijima bilo u interesu da ga se pridržavaju, jer odredbe mira Božjeg nisu štitile onoga tko ga prekrši.
S vremenom je mir Božji postao svojevrsnom društvenom normom u zapadnoj Europi. Bio je uspješan u smislu da je regulirao nasilje i zapravo uskladio ponašanje plemića s državnim zakonodavstvom. Nasilje, naime, nije u potpunosti eliminirano, ali je ograničeno i svedeno na okvire koji su tadašnjim elitama bili prihvatljivi. No već početkom 12. stoljeća praksa sklapanja mira Božjeg nestaje jer ju je država jednostavno nadrasla. Vladari su postali dovoljno moćni da sami uspostavljaju mir i red na svojem teritoriju.
Što možemo naučiti od inicijative za mir Božji? Prije svega, da kada država nije sposobna ili voljna štititi slabe od jakih, valja podsjećati kako moć nije izvor legitimiteta i da ne opravdava postupke moćnika. Zlo je i dalje zlo. Zatim, da bi ljudi, ako već ne prihvaćaju moralne ili vjerske principe, trebali biti svjesni kako mir koristi svima, pa i da štiti i njih same. I konačno, da bi pojedinci trebali biti sposobni suzdržavati se od nasilja i regulirati sami sebe, a ne očekivati legije anđela da ih dođu spriječiti svaki put kada naume činiti zlo.
Lead:
Na pojedinim saborima sazvanima radi sklapanja mira Božjeg čitala su se i takozvana »pisma iz Raja«. To su bila pisma koja su tobože stigla s neba, koja su upozoravala kršćane da će biti prokleti ako se ne pokaju za svoje grijehe.
Potpis pod sliku 01:
Iluminacija prispodobe o Lazaru i bogatašu iz rukopisa Evanđelja iz 11. stoljeća
Potpis pod sliku 02:
Iluminacija iz rukopisa Otkrivenja sv. Ivana iz 10. stoljeća
Komentari (0)