Liturgijsko vrijeme korizme započinje Pepelnicom ili Čistom srijedom u kojoj se u misnim čitanjima naviješta tekst iz Knjige proroka Joela o istinskom…
Liturgijsko vrijeme korizme započinje Pepelnicom ili Čistom srijedom u kojoj se u misnim čitanjima naviješta tekst iz Knjige proroka Joela o istinskom obraćenju i povratku Bogu, što predstavlja jednu od glavnih tema korizme. Prorok Joel prenosi Božji poziv ljudima da se vrate k njemu „svim srcem svojim“, što znači istinski, a ne samo formalno, i to „posteć’, plačuć’ i kukajuć’“ (Jl 2, 12). U Joelovu pozivu na pokoru, tj. obraćenje, osobito snažno odjekuju Božje riječi da se razderu srca, a ne haljine („Razderite srca, a ne halje svoje!“, Jl 2, 13): prorok je očito svjestan da je čovjek lak na izvanjskom obraćenju, dok se mnogo teže mijenja iznutra, odnosno istinski. Njegove riječi istodobno opominju da vanjska pokora ne znači nužno i unutarnju, odnosno da se Boga ne može prevariti šminkanjem, tj. površnošću.
Između Amosa i Hošee
Knjiga proroka Joela u kršćanskom, odnosno katoličkom kanonu nalazi se između Amosa i Hošee. Tema o Danu Gospodnjem povezuje Joela s Amosom i Hošeom, no njihovo je vrijeme proročkog djelovanja po svemu sudeći različito. Dok su Amos (760. – 750.) i Hošea (750. – 725.) proroci 8. stoljeća, prilično je izvjesno da prorok Joel ne pripada tom vremenu, nego je mnogo recentniji. Naime, za razliku od starine kada se Joela smještalo u 8. stoljeće, moderna egzegeza smješta ovu proročku knjigu u 4. stoljeće prije Krista. Sve ako se Joela i ne može točno datirati, gotovo je nemoguće da bi bio Amosov i Hošein suvremenik.
Joel – sin Pentuelov
Informacija da je Joel (Gospodin je Bog) sin Pentuelov, koja kao svojevrsni naslov dolazi na samom početku, zapravo je jedini izričit podatak o autoru ovoga proročkog spisa. Sve drugo, počevši od njegove osobe do vremena proročkog djelovanja se, s manjom ili većom sigurnošću, može zaključivati samo iz indirektnih podataka razasutih po cijeloj knjizi.
Joel je, zacijelo, Židov koji je prorokovao u Jeruzalemu i bio dobro upoznat s bogoslužjem u Hramu, kao i sa seoskim načinim života, što, između ostaloga, pokazuje i njegov opis invazije skakavaca (Jl 1, 1-12). Međutim, iz činjenica da je Joelu dobro poznat seoski život ne bi se trebalo automatski zaključivati da je, poput Miheja, bio poljoprivrednik. Naprotiv, njegove neosporne pjesničke kvalitete, kao i zavidno poznavanje proroka koji su mu prethodili, upućuje na da to dolazi iz višega društvenog sloja. Zbog njegova zanimanja za kult, Hram i svećenstvo neki ga autori drže kultnim prorokom, poput Habakuka ili Nahuma.
Od 8. do 4. stoljeća
Još je teže odrediti točno vrijeme Joelova proročkog djelovanja. Još je rabin Ibn Ezra, jedan od najvažnijih židovskih učenjaka srednjega vijeke, držao da je jednostavno nemoguće znati kada je nastala Knjiga proroka Joela, a njegovo je mišljenje dobrim dijelom dijelio, na primjer, i John Calvin. Ne čudi, stoga, da se Joela smještalo od 8. do 4., pa čak i do 3. stoljeća. Nesporno je da se u njegovoj knjizi nalaze neki veoma stari tekstovi, no cjelina proročke knjige, odnosno njezine posljednje redakcije, zacijelo potječu iz recentnijeg razdoblja. Joelova je knjiga iz poslijesužanjskog vremena i mogla bi nastati između 445. i 332., čemu u prilog govore barem sljedeće činjenice, odnosno njezini podatci.
Početak zadnjeg, tj. četvrtoga poglavlja pretpostavlja pad Jeruzalema, što znači da se radi o vremenu poslije 586. godine. Nigdje se u knjizi ne spominju Babilonci, ali se spominje Hram i hramsko bogoslužje. Hram je ponovno sagrađen između 520. i 515., a Joel spominje i hramske zidine, obnovljene 445., za vrijeme Nehemije. Uz to, Jeol govori i o povezanosti Tira i Sidona s filistejskim gradovima (Jl 4, 4), što je bilo za vrijeme perzijske vlasti, prije nego što će ih, te gradove, osvojiti Aleksandar Makedonski (332.). Na koncu, s obzirom na to da Joel ne spominje kralja nego naglašava važnost svećenika i narodnih starješina te obiluje arameizmima, može se zaključiti da je spis nastao ili u 5. ili početkom 4. stoljeća.
Uz spomenutu sličnost s Amosom i Hošeom, prije svega putem teme Dana Gospodnjeg, Joel je veoma ovisan o starijim prorocima poput Izaije, Sefanije, Nahuma i Obacije. Po svemu sudeći, on je ne samo dobro poznavao proročke prethodnike nego se u sastavljanju svojega spisa njima obilno i služio: tako, na primjer, Jl 1, 4-12; 2, 4-9 veoma podsjećaju na Nah 1, 15-17, dok Jl 1, 13-15; 2,12-17 upućuju na Sef 2, 10-11.
Joelov poziv na molitvu, post i pokoru
Prorok Joel poziva svećenike da se opašu u kostrijet i tuže, odnosno službenike oltara da nariču (usp. Jl 1, 13). Da njihova pokora ne treba biti nešto jednokratno i formalno, govori Joelova zapovijed da se posvete i prenoće u kostrijeti, štoviše, da proglase svečani zbor i narede sveti post (usp. Jl 1,14). Svećenici trebaju, ukratko, pozivati narod da se vrati Jahvi, Bogu svome – nakon što se, razumije se, prije toga oni sami obrate, tj. vrate na Božji put (usp. Jl 2, 13). Svećenici trebaju tužiti između trijema i žrtvenika, odnosno u istočnom dvorištu svetišta, točnije između trijema i velikog oltara za paljenice (usp. 1 Kr 8, 64; 2 Kr 8, 12) i moliti Jahvu da se smiluje svome narodu i da „ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi narodâ“ (Jl 2, 17).
Poziv na povratak Bogu, odnosno na molitvu, post i pokoru je univerzalan, urgentan i neodgodiv, zato svećenici trebaju „trubiti u trubu na Sionu“, sabrati narod, skupiti djecu, „čak i nejačad na prsima“ (Jl 2, 15-16). Koliko je poziv neodgodiv možda ponajbolje svjedoči Joelov, tj. Božji zahtjev: „Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje!“ (Jl 2, 16).
Prorokov poziv temelji se na mogućnosti da se Bog smiluje („Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom“, Jl 2, 14), odnosno da u Bogu pobijedi nježnost, dobrota i milosrđe („jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali“, Jl 2, 13). Ako se narod doista promijeni na bolje, ako se obrati, onda će doći do promjene i u samom Bogu. Da bi do toga doista došlo, nije dovoljan samo formalni kult, nego istinska promjena srca: potrebno je razderati srca, a ne samo haljine (usp. Jl 2, 13).
Što je to razdiranje haljina, a što srca, odnosno kakav je lažni, a kakav pravi, „sveti post“, jasno je i nedvosmisleno pojasnio još prorok Izaija prenoseći ove Božje riječi: „Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi? Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi“ (Iz 58, 4-7). Koliko su i jesu li uopće naši postovi slični Joelovom, tj. Izaijinom, odnosno ne pita li i nas Bog zar ćemo ovo nazivati postom Bogu ugodnim i ne govori li nam da ne postimo više kao danas?
Komentari (0)