Sašao nad pakao Za razliku od starijeg, zvanog apostolsko, u nicejsko-carigradskom Vjerovanju, koje redovito molimo pod misom, nema članka da je Isus…
Sašao nad pakao
Za razliku od starijeg, zvanog apostolsko, u nicejsko-carigradskom Vjerovanju, koje redovito molimo pod misom, nema članka da je Isus »sašao nad pakao«. [Nema ni onog o »općinstvu svetih«.] Ovaj članak uvršten je u Vjerovanje poslije Niceje (325.), na saboru u Sirmiumu 359., jednoj od četiriju prijestolnica Rimskoga Carstva, smještenoj na području današnje Srijemske Mitrovice. Podatak da ovog članka nema u »velikom« Vjerovanju ne govori samo da ima važnijih i manje važnih istina vjere, nego da se vjernici možda ne bi ni zapitali ako članka o Isusovu silasku nad pakao ne bi ni bilo.
Teško je naći neko biblijsko mjesto koje bi izravno opravdalo Isusov silazak nad pakao. Oprečna su tumačenja rijêči iz Prve Petrove poslanice da »Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. U njemu [u duhu] otiđe i propovijedati duhovima u tamnici…« (1 Pt 3, 18-19). Što znače duhovi u tamnici, nije sa sigurnošću odgonetljivo.
Čini da srijemskim saborskim ocima nije bilo dovoljno da Isus u duhu silazi nad pakao, nego da on cjelinom svoje egzistencije doživljava ono što biblijski vjernici nazivaju šeol, carstvo smrti i carstvo mrtvih (grč. had). Tek poslije će se umjesto šeola sve više koristiti riječ pakao (hebr. gehenna, odakle u islamu pojam džehenem), čemu nedovoljno točno odgovara latinski izraz inferi, »oni ispod«, donji, podzemni, što će dobiti značenje sveopćeg i vječnog prokletstva.
Ovaj je članak doista članak vjere, teološka, točnije kristološka istina kojom kršćani »opisuju« Isusovo vrijeme između križa i uskrsnuća, između poraza Velikog petka i radosti zbog Božjeg uskrišenja Raspetoga. Riječ je o dugoj velikoj suboti Božje šutnje, olovnog mûka groba, polomljenih nada i strašnih razočaranja Isusovih učenika.
Ako pakao shvaćamo kao »mjesto« i vrijeme radikalne i neprispodobive samoće, kao iskustvo Božje šutnje i odsutnosti, dakle ne samo kao ljudsku izopačenost kad čovjek odbacuje Boga, onda to Isus doživljava u svojoj muci i smrti. Osobito to izražava njegov vapaj s križa: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio! Ovim vapajem iz dubine »pakla« Isus se ne pridružuje samo iskustvu napuštenosti od Boga svoga sunarodnjaka, psalmista (usp. Ps 22), čiji molitveni vapaj izgovara, nego ima udjela u sudbini ljudi svih vremena koji žive u sjeni smrti, straha od fizičkog nestanka u ništavilo, koji su ukopani u zlu i grijehu, u duhovnom paklu i sunovraćeni u moralno beščašće.
Pakao, pisao je teolog J. Ratzinger, »označava samoću u koju više ne prodire riječ ljubav«, i u tom smislu suština Isusove muke ne sastoji se »od neke fizičke boli nego od radikalne samoće, potpune napuštenosti« (Uvod u kršćanstvo). Isus uzima udjela u sudbini čovjeka i u njegovoj smrtnosti, u iskustvu radikalne samoće, čovjekova pakla. Isus ne glumi čovjeka. On je pravi čovjek. Isus umire. Mrtav je. Ukopan. Nalazi se nad paklom, u carstvu mrtvih.
Treba izdržati umiranje, uz prezir moćnih, zataju i bijeg prijatelja, i uz najteže – uz ostavljenost od Boga. I pritom još vjerovati. Treba izdržati smrtnu samoću i šutnju budućeg groba. I pritom, iz ponora bliske smrti vapiti za blizinom, za ljubavlju, za opraštanjem svima, i neprijateljima, za izručenjem sebe onomu koji tako šuti i suočava nas sa strahom svih strahova. I zvati ga i dalje ocem, čak nježno – tata. I nepokolebljivo se nadati da će doći i spasiti nas. To je vjera povrh same Božje smrti!
Isus se nadvija nad naš ljudski pakao, nad sve naše obitelji i mjesta, zemlje i odnose, sve naše periferije i inferne. Isus se s ljubavlju kreće u našem carstvu neživota, u predjelima polomljenih odnose, među zlodusima bojovnosti i nepraštanja. Ne dopušta negativnom da ima zadnju riječ. Vjerovati u Isusovo uskrsnuće znači vjerovati da Isusu nije strana nijedna naša paklena sudbina, da je on put vjere kako će i nas njegov i naš Bog iz jezive samoće i paklenoga straha uskrisiti na novi život.
Nema očevidaca Isusova uskrsnuća. Ostaju nam slike, povjerenje u svjedoke i – gola vjera. Nezaštićena vjera i od najcrnjeg pakla. Križ je shvatljiviji od uskrsnuća, on je religiozno-politički proces. I smrt i grob su shvatljiviji od uskrsnuća. Uskrsnuće je čin vjere u najčudesniji Božji zahvat, s onu stranu svih čudesa. Božje uskrišenje Isusa nije nikakvo oživljavanje leša ni povratak u prostorno-vremenski život, nego prihvat Raspetoga u konačnu zbilju, u Boga (H. Küng).
Novozavjetni spisi, koji se između sebe razlikuju, pa i proturječe s obzirom na osobe kojima se Uskrsli objavljuje, kao i s obzirom na mjesto i vrijeme objave, nisu povijesni izvještaji, nego svjedočanstva vjere. Svjedočanstva da se ne odlazi u ništa, u prazninu, nego u novi, vječni život. Vječni život nije »zaleđeni život«, nego dinamični, novi život. Uskrsnuće nije dodatak vjeri, puka potvrda zemaljskog života niti je puki privjesak križu kod kojega se većina kršćana zadržava i na križu bazira svoju vjeru i odnose prema drugima, nego je uskrsnuće temelj i smisao vjere. Uzaludna je naša vjera, da ponovimo s Apostolom Pavlom, bez Isusova uskrsnuća (usp. 1 Kor 15, 17).
U predočavanju Isusova uskrsnuću zamjetno je da se na kršćanskom zapadu uglavnom prikazuje kako Isus sâm, sav u svjetlu, slavno ustaje iz groba. Uzdiže se s pobjednim stijegom, kao kakav vitez, a oko njega se lomi grobno kamenje i rimski vojnici padaju. Ikonografija istočnoga kršćanstva, međutim, najčešće prikazuje Isusa kako ne uskrsava sâm iz groba, nego svojom rukom iz carstva mrtvih podiže Adama (nekada drugom rukom uzdiže i Evu); sa sobom u nebesa – k Ocu – uzima palog čovjeka i grešno čovječanstvo. Ništa Isus ne čini za sebe, sve što čini, na spasenje je čovjeka i svijeta.
Dok Novi zavjet ne piše o Isusovu silasku nad pakao, dotle izričito navodi njegovo uzašašće k Ocu. Osobito Luka u evanđelju i Djelima apostolskim. Uskrsnuće se prema staroj, trokatnoj podjeli svijeta, nalazi između »dolje« i »gore«, »podzemlja« i »nebesa«, svijeta smrti i svijeta Boga života. Tako je u Vjerovanju članak da je Isus uskrsnuo »uokviren« člankom o silaženju nad pakao i člankom o Isusovu uzlaženje na nebesa i sjedanju zdesna Bogu.
Za razliku od pakla, stvarnosti bez Boga u kojoj se Isus ne zadržava, nego dolazi »nad nju« i iz nje spašava ljude, Isus trajno odlazi u Nebo. Nebo nije prostor, nego ime za Boga. U paklu nema Boga. Nebo je »puno« Boga. Isus »uzlazi« Bogu, Ocu, onamo odakle je i došao. Krug se zatvara: Isus je živio na zemlji, uspostavio Božje kraljevstvo, bio progonjen i raspet, umro, iskusio pakao ljudskog postojanja i onda ga je Bog uskrisio i uznio sebi zdesna. U Isusu Bog je pokazao da »silazi« među nas kao jedan od nas da nam kaže koliko nas ljubi i da i mi trebamo ljubiti jedni druge. I da pakao na zemlji nije vječno prokletstvo.
Ivan Šarčević
Komentari (0)