PRVA GODINA PONTIFIKATA PAPE LAVA XIV.
PRVA GODINA PONTIFIKATA PAPE LAVA XIV.
Pokušaj ujedinjenja Crkve
Godinu dana nakon izbora Roberta Prevosta za papu (8. svibnja 2025.), jasno se nazire kontura pontifikata koju mnogi već nazivaju prekretnicom u suvremenoj povijesti Katoličke crkve. Lav XIV nije papa spektakla, niti brzih reformi, a još manje ideoloških borbi. Njegova revolucija – ako se tako može nazvati – tiha je, duhovna i usmjerena prema onome što on sam naziva „primatom Krista“. Njegov stil mogao bi se sažeti: tišina umjesto ideologije. Od samog početka pontifikata Lav XIV izbjegava jasne političke ili ideološke etikete. Dok su njegovi prethodnici često svrstavani u „progresivne“ ili „konzervativne“ tabore – poput Benedikta XVI ili Franje – Prevost odbija igrati tu igru. Umjesto na političke signale, Papa Lav upućuje na duhovne izvore. Kao ključ za razumijevanje vlastite vizije preporučio je jednostavno djelo Praksa prisutnosti Boga karmelićanina brata Lorenza iz 17. st.. Tekst ističe svakodnevnu tihu prisutnost Boga u običnim radnjama.
Već u svom prvom govoru u Sikstinskoj kapeli pred 115 kardinala koji su birali novog papu, Lav XIV postavio je ton svog pontifikata: Crkva ne treba više govoriti o sebi već o Kristu. Ta ideja – „nestati da bi Krist ostao“ – postaje ključ razumijevanja njegovih odluka: manje govora o strukturalnim reformama više o duhovnom životu, manje ideoloških rasprava više unutrašnje obnove. U tom smislu Prevost je bliži duhovnoj tradiciji sv. Augustina nego suvremenim crkvenim debatama.
Jedna od najuočljivijih karakteristika prve godine pontifikata pape Lava je pokušaj svladavanja pedesetljetnih podjela unutar Crkve. Od Drugog vatikanskog sabora pa do danas crkveni život često je bio obilježen sukobima između različitih struja: progresivnih i konzervativnih. Lav XIV, međutim, pripada prvoj generaciji papa koja nije odgojena tim sukobima. Rođen 14. rujna 1955. nakon koncilskih početaka, on ne dijeli emocionalni naboj tih rasprava i upravo zato ih vidi kao sekundarne. Njegove poruke su jasne: liturgijske rasprave nisu središte vjere, ideološke oznake ne određuju vrijednost biskupa, jedinstvo Crkve ima prioritet nad razlikama.
To donekle potvrđuje i njegov izbor biskupa. Umjesto ideološke selekcije, Lav XIV bira ljude s dubokom duhovnošću, pastoralnim iskustvom i sposobne živjeti vjeru u suvremenom svijetu. Primjeri pokazuju da novi biskupi često imaju biografije koje povezuju različite „struje“ unutar Crkve, čime se ruši dosadašnja logika podjela. Jedno od najosjetljivijih pitanja u Crkvi – odnos prema tradicionalnoj latinskoj misi – Papa je svjesno relativizirao, prebacivši rasprave na teološke i liturgijske komisije, izbjegavajući tako direktne sukobe i smanjujući važnost pitanja u javnosti. Time jasno pokazuje da ne želi da liturgija postane „bojno polje“ pontifikata. Posebno simbolična bila je njegova odluka da duhovne vježbe za Rimsku kuriju povjeri trapističkom monahu Henriku Vardenu, čovjeku duboke kontemplativne duhovnosti. Budućnost Crkve ne ovisi o strategijama, nego o svetosti.
Nakon godinu dana sve više analitičara smatra da pontifikat Pape Lava označava kraj jedne duge faze – takozvane „postkoncilske ere“. Za razliku od papa koji su morali tumačiti ili braniti nasljeđe koncila, papa Lav ne želi polemizirati o prošlosti, ne vraća se starim sukobima, ne gradi identitet kroz opoziciju. On jednostavno ide dalje. Prva godina pontifikata Lava XIV ne nudi velike reforme ni spektakularne poteze. Upravo u tome leži njegova snaga. Njegova vizija Crkve mogla bi se sažeti u nekoliko riječi: Krist u središtu, jedinstvo iznad podjela, duhovnost iznad ideologije.
Ekumenizam
Papa Lav XIV usmjerio je svoj pontifikat prema snažnom ekumenskom djelovanju, ističući jedinstvo kršćana kao apsolutni prioritet, a ne luksuz. Aktivno je promicao dijalog s pravoslavnim Crkvama, naglašavajući potrebu za punim zajedništvom i prevladavanjem povijesnih podjela, koje je opisao kao „čudesni mozaik“ zajedničke baštine. U odnosima s anglikanskom zajednicom postignut je povijesni iskorak susretom s kraljem Karlom III. u Vatikanu 2025. godine, gdje su zajedno molili i istaknuli važnost mira, ekologije i jedinstva. Papa je također poticao suradnju s protestantskim zajednicama kroz koncept „ekumenizma krvi“, naglašavajući zajedničko svjedočanstvo kršćana kao ključ za mir u svijetu. Sve ove inicijative obilježene su željom za tješnjom suradnjom i jačanjem jedinstva u Kristu. Kako će ići dalje nije jasno. Hoće li doći do zajedničkog slavlja Kristovog uskrsnuća i zbližavanja s ruskim patrijarhom Kirilom, pitanja ostaju otvorena.
Međuvjerski dijalog
Postkoncilski Pape ostavili su Papi Lavu tešku ostavštinu na području suvremenog međuvjeskog dijaloga, kojemu je postavio temelje Pavao VI, osnovavši Papinko vijeće za međuvjerski dijalog, susretao se predstavnicima hinduizma, budizma i islama, promičući ideju međuvjerskog dijaloga kao dijela misije Crkve, a ne samo diplomacije. Ivan Pavao II. bio je najvidljiviji promotor tog dijaloga, organiziravši 1986. povijesni Susret vjerskih vođa u Asizu. Posjetio sinagogu u Rimu (prvi papa u povijesti) i džamiju u Damasku. Razvijao odnose s judaizmom , nazvaviši Židove “starijom braćom”. Benedikt XVI. je inzistirao na potrebi teološke jasnoće u dijalogu. Održavao je susrete s muslimanima i židovima, ali uz naglasak na identitetu kršćanstva. Papa Franjo je potpisao Dokument o ljudskom bratstvu s velikim imamom Al-Azhara, intenzivirao odnose s islamom, judaizmom i drugim religijama te promicao “kulturu susreta” i suradnju oko globalnih problema mira, migracija i siromaštva. Često je posjećivao izbjeglice, zatvorenike i održao zajedničke molitve u džamiji. Papa Lav ističe zajednička načela kršćanske i islamske vjeroispovijesti. U džamiji u Istanbulu nije se prirušio zajedničkoj molitvi s imamom, već je molio osobno tiho. Općenito je vrlo oprezan u odnosu s muslimanskim svijetom. Stoga će biti zanimljivo slijedi njegovo desetodnevno apostolsko putovanje od 13. do 23. travnja po afričkom kotinentu tijekom kojega će obići Alžir, Kamerun, Ekvatorijalnu Gvineju i Angolu
Papa Lav XIV u vrtlogu političke sile nadmoći
Papa Lav je preuzeo vodstvo Katoličke crkve, koja broji gotovo milijardu i 500.000 vjernika, u vremenu velikih političkih trzavica i oružanih sukoba, posebno na Bliskom istoku i na istoku Europe – Ukrajini. Sveta Stolica je nazočna u svim državama i međunarodnim ustanovama. Njezino diplomatsko djelovanje je vrlo cijenjeno. Papa nije političar u klasičnom smislu te riječi, ali njegov utjecaj na globalnoj razini nesumnjivo ima političku dimenziju, koja se očituje kroz diplomaciju, moralne i društvene poruke te posredništvo. Stoga mnogi polažu nadu u njegovo djelovanje prvenstveno na području “moralne politike”, a ne institucionalne vlasti. Zajedničko podrijetlo s predsjednikom SAD otežava mu izričito osuđivanje nekih poteza tako da nekada ispada i neobjektivan kao što je bilo u slučaju napada na Iran i izraelsko uništanje Gaze i Zapadne obale. Svakako njegovi gotovo svakodnevni pozivi na molitvu za mir, njegovo zaklinjanje međunarodnih ustanova, državnih vođa i odgovornih političara da prestanu ubijati i uništavati škole, bolnice i osnovne strukture te krenu riješavati nesporazume dijalogom umjesto oružjem, ostavljaju duboki trag posebno u mlađim naraštajima.
Papine humanitarne intervencije odrazuju ozbiljnost rastućih sukoba. Slijedeći Lava XIII, osobito njegova socijalna stajališta, Lav XIV se već na početku svog pontifikata usredotočio na pitanja socijalne pravde, prava radnika i ravnoteže između kapitala i rada. U suvremenom svijetu obilježenom globalizacijom i rastućim nejednakostima, njegovo društveno i političko djelovanje usmjereno je na teme poput ekonomske etike, održivosti i ljudskog dostojanstva. Ipak, takvo djelovanje uvijek nosi određene napetosti. Preveliko uključivanje u politička pitanja može dovesti do politizacije vjere, dok pretjerano distanciranje može prouzročiti gubitak društvene relevantnosti. Zbog toga Lav XIV nastoji pažljivo održavati ravnotežu između svoje duhovne misije i potrebe da bude kritički glas u globalnim pitanjima. U kontekstu 21. stoljeća Papa se suočava s brojnim izazovima poput klimatske krize, migracija, tehnoloških promjena i sekularizacije društva. Njegovo djelovanje je neizbježno globalno i medijski praćeno, često i predmet javnih rasprava.
Papa Lav XIV vjerojatno želi utjeloviti oblik “etičke politike”, ne temeljene na prisili ili moći, već na moralnom i kulturnom utjecaju. Uspješnost njegova djelovanja ovisi o sposobnosti da se obrati i vjernicima i nevjernicima, nudeći viziju svijeta utemeljenu na pravdi, solidarnosti i miru. Ako nastavi koracati ovim putem, pontifikat Papa Lav XIV mogao bi ostati zapamćen kao trenutak kada je Crkva – nakon decenija unutrašnjih sukoba – konačno počela zatvarati jedno poglavlje i otvarati novo.
Komentari (0)