GOSPODIN JE PASTIR MOJ, NI U ČEM JA NE OSKUDIJEVAM
GOSPODIN JE PASTIR MOJ, NI U ČEM JA NE OSKUDIJEVAM
I ja hoću biti ovca tvoja,
vjerno ići za tobom ću svud.
M. N. A.
1. POTRAŽIT ĆU IZGUBLJENU
U 34. poglavlju Knjige proroka Ezekiela naviješta se Boga koji sâm preuzima brigu o svojem narodu. Nadahnuti prorok opisuje dobroga pastira koji pravedno pase svoje stado. U tim peterim stvarima i Crkva bi trebala pronaći nadahnuće za svoje djelovanje danas.
Prvi zadatak koji se stavlja pred Crkvu je da potraži svoje izgubljene članove. Olako se predajemo i odustajemo od potrage za onima koji su se putem pogubili.
Izgubljeni članovi Crkve su prije svega poticaj na ispit savjesti cijeloj zajednici. Valja nam vidjeti što je to u našem ponašanju što odbija ljude od Krista koji je jedini put, jedina istina i jedini život. Potraga za izgubljenima vraća nas putem kojim smo prošli. I potiče nas da promotrimo taj put, uočimo nedostatke i pogreške te ih popravimo.
Crkva se treba neprestano obnavljati te se svakodnevno obraćati, cijela zajednica i svaki njezin član, kako bismo postali što sličniji Kristu. Mi kršćani prečesto svojim ponašanjem Krista više sakrivamo nego što ga otkrivamo svijetu. Zato je potrebno obraćenje. Da bismo postali zajednica onih koji se ljube i u čijem je društvu dobro biti.
2. DOVESTI NATRAG ZALUTALU
Zalutali se gube jer im pogrešan put ili stranputica izgleda kao pravi put. Zato je potrebno biti jasan i neumorno ponavljati što je pravi put, a što su putovi koji vode na krivu stranu i u propast.
Crkva je pozvana biti jasna i jednosmisleno reći što je kršćanstvo, a što je kršćanstva nedostojno. Postoje stvari i djelovanja koji su nespojivi s kršćanstvom i koji nas odvode s pravoga puta. Zato je itekako bitna pouka u vjeri. Ne samo redoviti školski vjeronauk i župna kateheza za djecu svih dobi, nego više od svega sustavna pouka u vjeri odraslih članova naših zajednica. Podjednako je potreban zajednički rast u vjeri kroz učenje o kršćanstvu, ali i osobno napredovanje u molitvi, promišljanju Svetoga pisma i sakramentalnog života.
Živimo u vremenu kada ljudi ne razlikuju čin od osobe pa čine dvije posljedične pogreške. Ili odbacuju, „žigošu“ i diskriminiraju čovjeka zbog njegovih čina ili pod krinkom tolerancije prihvaćaju i osobu i njezine loše čine relativizirajući istinu i moralne vrijednosti pa se više ni grijehom ne smije nazvati ono što grijeh objektivno doista jest.
Mi moramo neumorno ponavljati da se čovjeka ljubi, a grijeh prezire te svojim primjerom pokazivati što znači moralno živjeti.
3. POVIT ĆU RANJENU
Ljubav je sućutna. Prepoznaje muke i rane i kod onih koji ih skrivaju.
Kršćani su pozvani na ljubav. Na djelotvornu ljubav. Na ljubav koja zacjeljuje rane. I na ljubav koja stvara svijet bez rana.
Zato je potrebno bdjeti i promatrati svijet oko sebe kako bismo mogli biti pomoćnici čovjeku u nevolji i onome koji je ranjen.
Kršćanstvo nije dobra priča, nego dobro djelo. Mnoštvo dobrih djela učinjenih velikom nesebičnom ljubavlju.
Cjelokupno pozitivno djelovanje Crkve tijekom prošlosti i sadašnjost ide za time da pomogne čovjeku u nevolji, sačuva njegovo dostojanstvo i omogući mu kvalitetniji život.
Svaki put kad je Crkva u središte svojega djelovanja stavljala nešto drugo, a ne čovjeka, događale su se tragedije s katastrofalnim posljedicama. Jer, uči nas Sveto pismo, nemoguće je voljeti Boga kojega ne vidimo, ako dobrim djelima ne pokazujemo ljubav prema čovjeku kojeg vidimo.
Na isti nam je način obećano da ćemo na kraju ovakvog načina postojanja biti prosuđeni po tome što smo učinili čovjeku, a ne koliko smo zazivali Boga ili se kitili dokazima pripadnosti narodu Božjem.
4. OKRIJEPITI NEMOĆNU
Vjerski život ometaju svakodnevne napasti i sumnje. Svatko od nas se nađe u duhovnome mraku i klonu nam snage. Osjećamo kao da nam vjera gasne, nada nestaje, a ljubav se čini besmislenom. Upravo u takvim trenutcima potrebna nam je pomoć. Valja nam se otvoriti Duhu Svetome tješitelju, ali i ljubavi i zajedništvu braće i sestara.
Da bi Duh Svet mogao djelovati i po našoj zajednici, potrebno mu se otvoriti. I moliti ga da nam otvori oči i srce za ljubav prema onima koji imaju dvojbe i poteškoće u vjerskome životu. Valja nam izmoliti milost strpljivosti i svjedočanske uvjerljivosti.
Pozvani smo poticati i podržavati jedni druge. Krijepiti se međusobno riječima, životnim primjerima i zauzetom molitvom.
Mogli bismo vratiti u praksu i jedno zaboravljeno kršćansko djelo milosrđa od kojega kao da se ustručavamo i smatramo ga neprikladnim. Radi se o bratskoj opomeni. O dobrom savjetu, o iskrenom poticaju, o dobronamjernoj pouci i opominjanju u ljubavi. Bratska opomena nije prozivanje ili ponižavanje onoga kojemu se obraćamo. Ispravno shvaćena bratska opomena čin je ljubavi i znak da nam je stalo do čovjeka kojega opominjemo radi njegove nesavršenosti koju smo uočili.
5. BDJETI NAD PRETILOM I JAKOM
U potrazi za izgubljenim ovcama ne smijemo smetnuti s uma ni brigu za one koji izgledaju sigurno i nepokolebljivo. Čak i oni koji su nam uzor mogu pasti ako svakodnevno ne napreduju i ne postaju što sličniji Bogu.
I one koji na prvi pogled nemaju muka, nego redovito i plodno žive svoje kršćansko opredjeljenje, dužni smo pratiti i podržavati ljubavlju i molitvom.
Na poseban smo način pozvani moliti za one koji vrše službe u Crkvi. Moliti za njihovu ustrajnost i napredak u povezanosti s Kristom.
Može se steći dojam da se Bog preko Crkve neprestano zauzima samo i isključivo za one koji su izgubljeni ili daleki na periferijama. Da su važniji grešnici od onih koji se trude iz dana u dan živjeti svoje kršćansko opredjeljenje. Dakako da nije tako. Jer Krist je pastir dobri i stalo mu je do svakoga od nas pa će uslišati naše molitve i blagosloviti naša nastojanja kako bi Crkva rasla i napredovala Bogu na slavu, na duhovno dobro svojih članova i korist cijelome svijetu.
Cvijet ne može cvjetati bez sunca, a čovjek ne može živjeti bez ljubavi.
M. M.
Ante Jerković
Komentari (0)