apsolutno središte i periferije
apsolutno središte i periferije
USKRSNO VRIJEME. “Antiohijski biskup sv, Ignacije (+107.) reče u svome pismu Rimljanima: “Onoga tražim koji za nas umrije, onoga hoću koji radi nas uskrsnu” (Rim 6, 1). Slično se izražava i biskup Smirne sv. Polikarp: “Onoga koji je za nas umro i kojega je Bog radi nas uskrisio” (Fil 9, 2). Prvi je, dakle, kršćanski naraštaj shvaćao da uskrsnuće Isusovo ima najužu vezu s nama, oni su vjerovali da je Krist uskrsnuo radi nas. Današnji kršćani imaju u svijesti da je Krist umro za nas, ali da je uskrsnuo radi ili za nas – to je većinom vrlo blijedo ili uopće neprisutno u glavi današnjih katoličkih vjernika.
Još i misle da je Krist uskrsnuo zato da potvrdi istinitost onoga što je prije govorio, pa i zato da “tako uđe u svoju slavu” (Lk 24, 26), ali da je Kristovo uskrsnuće bilo za nas, i da Krist živi radi nas, na to suvremeni kršćani, čini se, slabo misle”. U nastavku, a bilo je to, treba reći, prije pedeset i četiri ljeta, i upravo početkom travnja tada, veliki hrvatski teolog drži da valja još pitati: “Da nije možda prva kršćanska generacija krivo shvatila smisao kršćanske poruke kad je vjerovala da je Krist uskrsnuo radi ljudi, da i uskrsnuće Kristovo, a ne samo muka i smrt, ima veze s nama i da se bitno odnosi na nas, ne samo na njega? Ili takvo njihovo vjerovanje ipak ima svoje korijene u Svetom pismu Novoga zavjeta?” Naravno, zamalo je nepotrebno spomenuti da je znao kako su vjera tog naraštaja i Pisma Novoga zavjeta, nastala u apostolsko vrijeme, nedjeljivo povezani; ono što danas zovemo kodeks bit će samo nužni konačni korak te vjere za sva vremena, svjedočanstva i vjere apostola, Isusovih učenika i svjedočanstvo Duha Branitelja za sve naraštaje.
USKRSNULI ISUS KRIST, SIN BOŽJI, SPAS, okuplja Duhom svojim one koji su, vjerom i ljubavlju njegovi, na tajanstvenu svoju večeru. Sržno susretište s Uskrsnulim, ne zaboravljajući ipak njegovu riječ zapisanu kod Mateja 25. Glede nedjelje, to je sržno u svijesti kršćana katolika, ako nisu možda zadrijemali. Na misu ili euharistijski sastanak, kako će o tom uobičajeno. Kako svake nedjelje, kada možda baš svaka duša i ne pomisli uvijek, to je slavlje Uskrsa, tako i na godišnju svetkovinu Uskrsa. Misliti o Uskrsnulom, a smetnuti misao o uskrsnuću Sina Čovječjeg i nije baš jednostavno; uskrsnuće je nadkozmički zapanjujući događaj. Premda znamo da Bogu ništa nije nemoguće. Susret s Kristom, Uskrsnulim, s misterijem njegove muke, smrti i slavljem uskrsnuća, bivajući u iščekivanju njegova slavnog dolaska, susret u vjeri s vjernima u zajedništvu krsnom, ima ipak krštene čeljadi s nekom drugom optikom. Čak i među onima od kojih bi se očekivala valjana pouka za nepoučene. Oni vojuju za periferiju, samu obrednost i doživljavanje iznad i prije osobe Krista i neizrecivog i nedohvatnog bogatstva i čudesnosti misterija Kristova i interpersonalnog susreta s njim, vjere. Vojuju za okrenutost leđima (zanimljivo, a što ono u Pismima znači okrenuti leđa, a ne lice?!) i latinski jezik, u samom Zagrebu, središtu hrvatstva tjeraju dječicu da zamalo cijelu misu pjevaju latinski, ima ondje i prilična “evangelizacijska” teorija kao nedavno u razgovoru za katoličke novine. Kad bi to bio samo misaoni problem, ne bi bilo teško rješivo: trebalo bi samo naučiti razliku između bitnog i ostalog (inače, kaže se, između bitnog i sporednog), ili što je prvo (zapravo tko je prvi!), a što drugo i ostalo.
“ŽIVJETI KAO kršćanski vjernik (i to je ondje, u spomenutom tekstu, može se naći u knjizi Vrijeme suodgovornosti I, KS, op. p.) znači također živjeti kao onaj koji živo vjeruje da je Krist za nj uskrsnuo i da za nj sada živi; da živi Krist sada i zavijeke nosi u sebi osiguranje da će i on s njime dosegnuti puninu života; ostvarenje svega što se može doživljavati i zamišljati kao istinska i ničim nenatrunjena životna vrijednost; dapače, da se on već sada, po snazi Krista živoga i po drugovanju s njime po čvrstoj vjeri, kreće unutar te struje definitivnih i neumrlih životnih vrijednosti, koje nisu idealno-apstraktne nego uključuju i duhovno-tjelesnu egzistencijalnost, jer Kristovim uskrsnućem počinje neuništivo ozbiljenje svega što je život. To je u Kristu zbilja i to je naša zbilja; “Naš je život s Kristom sakriven u Bogu.”
V. Martinac
Komentari (0)