Od osamostaljenja Hrvatske raznorazne afere i malverzacije niču kao gljive poslije kiše. Taj je fenomen postao toliko uobičajen da običan građanin Hrvatske…
Od osamostaljenja Hrvatske raznorazne afere i malverzacije niču kao gljive poslije kiše. Taj je fenomen postao toliko uobičajen da običan građanin Hrvatske više uopće nije iznenađen i sve je manje ogorčen. Možda zato što je već postao pomalo umoran od vijesti o nekim starim i novim aferama. Postalo je gotovo dosadno slušati i čitati kako je netko, pogotovo ako je uglednik, neovlašteno stavio velike količine novca u svoje džepove. Kao da se radi o nekakvom normalnom fenomenu kojemu ionako ne vidimo kraja. Hrvatska država napredovala je u otkrivanju i sankcioniranju nečasnih radnji u mnogim područjima, ali je teško procijeniti radi li se tu o trajnoj političkoj volji da se svaka afera otkrije i sankcionira, ili se radi o nekakvom stihijskom nastojanju i površinskom postupanju s glavnim ciljem da se mnoge nečasne radnje jednostavno „gurnu pod tepih“. Pogotovo ako je moguće zaključiti da bespravno bogaćenje nekih ne nanosi veliku štetu drugima. To „guranje pod tepih“ smiruje strasti, što svakako pogoduje mnogima u Hrvatskoj, pogotovo ako su se i oni katkada „osladili“ u nekim nepoštenim radnjama ili smatraju da takva rabota ne nanosi veliku štetu zajednici.
1. Poraz prava i moralnosti
Zadnja afera u Hrvatskom skijaškom savezu drugačije je naravi. Ovdje je kristalno jasno da su mnogi mladi ljudi duboko oštećeni bogaćenjem čelnika Saveza. Doista nije isto donosi li tvoja nelegalna i nemoralna radnja trenutačnu, a ne trajnu štetu drugome ili je tvoja rabota prouzročila duboke i trajne traume nekoga drugoga. A ovo zadnje prouzročila je novootkrivena afera u HSS-u. Mladi ljudi, perspektivni sportaši, potpuno usmjereni na postizanje vrhunskih sportskih rezultata u mnogim područjima, pogotovo u skijanju, zbog čega su se godinama „krvavo“ pripremali, sada odjednom bivaju spriječeni u napredovanju jer je njihov čelnik, umjesto da im financijski to omogući, ukrao 30 milijuna eura i sa svojim suučesnicima trošio novac na stil života kojim se mogu pohvaliti samo iznimni bogataši u Europi. Mladi ljudi koji su nas svojim uspjesima mogli usrećiti i obradovati ostali su zakinuti za ostvarenje svojih snova. To je kao da mladom čovjeku koji boluje od teške bolesti ukradeš novac ili lijekove kojima bi mogao spasiti svoj život. To je poraz prava, etike i moralnosti. Pa kako će se osjećati očevi i majke tih mladih kojima je kriminal uništio njihove snove pa im nastoje svojom mjesečnom plaćom ili mirovinom pomoći da ne zapadnu u totalnu depresiju? Sjetimo se samo kakva je bila situacija s Janicom i Ivicom Kostelić! Sigurno ne bi postigli takve planetarne rezultate da su iza sebe imali današnje čelnike HSS-a koji jedu kavijar i ispijaju šampanjce dok mladi perspektivni skijaši treniraju na ledenoj temperaturi i smrzavaju se. Mladom Marku Abramoviću koji je bio 15. skijaš na svijetu HSS je okrenuo leđa kada mu je bilo najteže. Imao je potporu samo u obitelji. Otac Saša Abramović proveo je čak 37 godina radeći u inozemstvu, od Nigerije i Konga do kazahstanskih stepa i Sibira, sve u cilju da svojem sinu omogući napredovanje koje je toliko želio.
2. Tko će odgovarati za izgubljene generacije
U sankcioniranju takvog nedjela nije dovoljno odgovorne za taj kriminal jednostavno ustoličiti na neke manje odgovorne funkcije. Kazne moraju biti drastične. Jer se nameće pitanje: nakon takvog fijaska HSS-a i svih gotovo tragičnih posljedica, koji će se mladi dečko ili djevojka odlučiti posvetiti skijanju? Kakve su traume ti mladi i perspektivni sportaši nosili u svojim dušama kada su uvidjeli da su ih čelnici Saveza napustili i da je novac njima namijenjen završio u džepovima čelnika Saveza. Nije li ova nemoralna rabota naštetila i sveukupnoj hrvatskoj zajednici koja je dokazala da itekako voli i cijeni svoje mlade i sposobne sportaše? Nanesena nepravda nije naštetila samo pojedincima, nego i mnogim poštenim ljudima koji su itekako ponosni na sposobne mlade ljude u sportu i svjesni su kako ti mladi mukotrpno rade da bi sve nas obradovali svojim uspjesima. Sve nas, osim možda čelnike HSS-a, svakako ohrabruje činjenica da problem kriminala i korupcije postaje dijelom političkih programa stranaka, i to je ona poluga, možda jedina, oko koje je moguće stvoriti nekakav opći konsenzus i na razini javnog mnijenja. Treba pričekati neko vrijeme i vidjeti je li to samo trenutačna inspiracija ili će to postati trend i čvrsto opredjeljenje odgovornih pojedinaca i institucija ove države.
3. Kriza moralnosti?
Apeli za pravnom državom ne prestaju biti aktualni, no oni ne prizivaju samo više zakona i propisa nego vape za većom sviješću i odgovornošću svakog pojedinca. Da pojasnim to primjerom: zakon ne može nadgledati svakog pojedinca i onemogućiti mu da svojim ponašanjem onečišćava okolinu, niti će kazniti svakoga koji smeće ostavlja na ulici. Zakon će dati samo temeljna usmjerenja, a sâm pojedinac mora biti svjestan ove odgovornosti i postići određeni stupanj samokontrole. Mi se trajno suočavamo s tzv. moralnošću zakonskih rupa. U moralnom smislu nije »dobro« sve ono što uspije zaobići zakon, nije moralno opravdana svaka djelatnost koja se temelji na »rupama« u zakonu. Svaki »mešetar« itekako pazi da sve što radi bude »po zakonu«. To, međutim, još uvijek ne znači da on u moralnom smislu riječi dobro postupa. Teško će država i narod napredovati ako se sve bude temeljilo samo na tome jesmo li izvan ili unutar zakona. Potrebna je i određena doza samokontrole svakog pojedinca i svake skupine koja će, neovisno o slovu zakona, činiti ono što smatra da je u skladu s općim dobrom. U bivšem komunističkom režimu barem je načelno postojao stav da sve što imamo najprije je »naše« pa tek onda »moje«. Čak je i društveni nauk Crkve uvijek naučavao da su sva dobra najprije zajednička, pa tek onda postaju privatno vlasništvo. Mi smo sada izvrnuli te prioritete. Dobro je ono što se očito ne kosi sa zakonom, ono što uspijem učiniti za sebe koristeći zakonske nedorečenosti, ono što me ne može odvesti na sud. To je minimalistički legalizam u kojem strada opće dobro. On je glavna prepreka moralnoj obnovi društva. Moralnost je ostala potpuno privatna stvar. Ona nije dobila pravo javnosti niti status obvezatnosti u javnom djelovanju. Jednom riječju, etičnost ostaje potpuno odvojena od prava. Zato su nam mogući svakojaki “ortakluci”, poput ovoga u HSS-u.
Komentari (0)