suverenost i razvoj koji nije stigao
suverenost i razvoj koji nije stigao
Dok ovi redci stignu do onih, ili tek onamo kamo bi trebalo, možda će već i Bijela nedjelja, druga Uskrsna inače, proći. Još jedan Uskrs, u Hrvatskoj bez zamalo svakog sedmog Hrvata. U osnovi i sve do jučer najveći EU egzodus. Danas već vide nešto slično, iz crnomorskog dijela EU. Ne bi bilo lako dosjetiti se barem nekog teksta gdje bi se egzodus vidjelo kao fundamentalno ljudsko osiromašenje naroda i nacije. Ne tek ono gdje više nema upisa u škole i fakultete ili gdje osnovne strukture, poput zdravstvene i mirovinske klize onamo kamo to nitko ne bi poželio. Snažno još pritisnute demografskim rasulom. Egzodus iz Hrvatske tek sićušno je načet naslovima iza kojih stoji više ili manje novo ministarstvo i očekivano pripadajući optimizam. I, uz to i nada kako će znatno manje povoljni uvjeti od onih nekadašnjih barem dio ljudi iz egzodusa potaknuti na povratak. Glede suverenosti, pak, nije baš vjerojatno kako bi se igdje moglo naći koji redak o, većini nevidljivom, a ipak najgorem udarcu koji joj egzodus zadaje.
Još uvijek uz Uskrs; naime, u Hrvatskoj o Uskrsu odlazi se do groblja, počivališta najmilijih. Izraz ne samo sjećanja već nadasve i vjere u uskrsnuće mrtvih, kao što se to svečano izgovara svake nedjelje; i svaka je nedjelja, inače, proslava Uskrsa. Nije nepoznato, barem ne onim osnovno upućenim kršćanima. Gorka hrvatska stvarnost što razdire duše i mir mnoštva; još uvijek, tisuće, još od devedesetih prošloga stoljeća, ne mogu do grobova svojih najmilijih.
gorko pitanje počivališta i mira
Ovdje, u kontekstu, treba zapisati još i nedavni naslov i poneki redak čak iz jednih zagrebačkih novina, veljača A. D. 2026.: “Koga u Hrvatskoj, nakon 80 godina, i dalje plaše grobovi Hrvata u Sloveniji?” Podnaslov: “Ako hrvatska Vlada nema novca za zbrinjavanje 750 grobišta Hrvata u Sloveniji, neka tako kaže; mnogi će Hrvati i poduzetnici donirati za njihov dostojanstven ukop”. Novinar piše kako se nakon desetljeća ignoriranja “u Hrvatskoj dogodio institucionalni iskorak jer je knjiga Mitje Ferenca i arheologa Uroša Košira Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji predstavljena u zgradi HNK u Zagrebu, a u prvom redu sjedili su premijer Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, ali i njihov gost, bivši slovenski premijer Janez Janša. To jest dobro, ali upada u oči da je objava knjige rezultat privatne inicijative i financiranja koje je omogućio Ante Žužul, vlasnik “Školske knjige”, a ne hrvatske institucije. Najvažnije je da je spomenuta knjiga znanstveno utemeljena. I sadržava dokaze i dokumentacije, izjave svjedoka te se napokon sa sigurnošću javnost može obavijestiti o čak 750 lokacija takvih grobišta u Sloveniji. Neka su od njih pomno istražena, povađeni su posmrtni ostatci i Slovenci čekaju da se Hrvatska konačno odluči i kaže hoće li preuzeti posmrtne ostatke.”
Jedan od dvojice istraživača “ističe jedno od svojih najvažnijih saznanja, a to je da se nije radilo o pukoj odmazdi pobjednika, nego o dobro isplaniranoj likvidaciji, industriji ubijanja”. Malo toga ili ništa nova, ništa što se nije i do sada znalo, ali se nije smjelo ili, od devedesetih, “moglo” znati, kako o kolovođi tako i o strašnim brojevima, samo je sada nekako i javno potvrđeno. Nije isključeno i da potiho iza svega stoji EU, koja je prva ispisala ponešto o zločinima komunističkih totalitarizama. Glede javnosti, Poljaci su s Katinskom šumom mnogo bolje prošli; sve ako je ondje broj pobijenih deset ili i više puta manji od onoga što “pripada” slovenskim i hrvatskim jamama. Dok je Poljaka u Poljskoj deset puta više od Hrvata u Hrvatskoj.
razvoj nije stigao
Hrvatska: nakon srozavanja poluindustrijske države na četvrtindustrijsku, umjesto hitne modernizacije u, recimo uvjetno, postindustrijsku u zadnjih četvrt stoljeća. Fundamentalno pogurnutom suludom rasprodajom devedeset i četiri posto bankarstva i ne manje suludim “betoniranjem” tečaja valute (gubitak 1060 milijardi kuna, bez kamata, bez dinamičke procjene gubitaka, prema svjedočanstvu tzv. “insidera” iz HNB-a). Valja se sjetiti još neke “davne” povijesti kada je jedan hrvatski ekonomist zaključio kako HNB nije niti hrvatska, niti narodna, niti banka. Hrvatska, nakon suicidalne “prodaje” INA-e te ostale razorno poremećene rasprodaje, sada može čitati naslove poput “Inženjeri nakon studija napuštaju Hrvatsku zbog nedostatka kvalitetnih radnih mjesta u struci”.
Valja pogledati barem neke javne podatke: prema podatcima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, bez posla je bilo, krajem prosinca A. D. 2025., samo onih s diplomama iz tzv. STEM područja, 1449 visokoobrazovanih osoba. Uzgred, u nas se u STEM području obrazuje manjina studenata, dok ih dio ode iz Hrvatske već nakon preddiplomskog studija ili nakon što diplomiraju. Dotle, krajem godine, na Zavodu za zapošljavanje: 130 inženjera strojarstva, 117 inženjera elektrotehnike, 118 inženjera prehrambene tehnologije, 113 inženjera kemije, istraživača, 84 inženjera građevine. Krajem listopada, ondje, preko trinaest tisuća osoba s visokom stručnom spremom. Profesor sa zagrebačkog PMF-a, fizičar, reći će da ti podatci pokazuju kako problem, barem u području STEM-a, nije ni nedostatak obrazovanih ljudi, ni manjak interesa mladih za ta područja, već strukturni neuspjeh tržišta rada i javnih politika da to znanje pretvore u održiva radna mjesta. Koliko se može vidjeti, to je malo obzirniji, možda i, vodeći računa o okolnostima, uobičajeniji omot za ono što se zove nepostojanje razvojne politike, napose suvisle i smione razvojne politike. Neupitno najvažniji i najteži uvjet za razvoj, ondje gdje su ljudi koji to razumiju, jesu ljudi. Tih ljudi ima i bilo je, čak i uz činjenicu da ih je mnogo “istjerano” iz Hrvatske. Koncepcije razvoja, potpore onima koji to mogu i znaju uraditi, nema, očito je iz rezultata. I da nije ostalo prilično od elektroindustrije i još ponekog posla pritom, bilo bi još očitije. Još će trebati nastavci ovdje, ovo je jedva početak.
Tek uzgred još, za one koji teško shvaćaju; Koliko je milijardi investirano, primjerice u vjetroenergiju, uz svjesno i namjerno isključivanje iz posla domaće elektroindustrije, koja je već stvorila potrebnu tehnologiju? Potezima tzv. hrvatskih vlasti. Uz svečano bacanje cijele grane “na tvorničko dvorište” o ljudima ovdje “ne bi trebalo”. Nakon petnaest godina: koliko je milijardi, ne samo kilovatsati električne energije dobivene s hrvatskog resursa, već i milijardi u novcu predano kolonijalno “snalažljivim gostima”, pod uvjetima koji bude sjećanja na ljepote istočnoindijske kompanije. Sva “sreća”, u doba kada i djeca većinu djetinjstva provode “zureći” u mobilne telefone, ionako, jedva bi netko mogao znati za tu ljupku kompaniju i njezine predivne poslove.
koje je vrijeme?
Pristiglo je, čini se, vrijeme za neka golema i teška pitanja u Hrvatskoj. Ako to vrijeme već dugo, ako ne i odavno nije ovdje. Siječanj i veljača, uzbuna oko suludo i bezobzirno planiranih golemih industrijskih farmi pilića u Sisku i sisačkom kraju; zasad, čini se, nekakvo je zatišje. O tome pak malo kasnije. Veljača također, Lika; čak i golemi novinski naslovi na naslovnici, primjereni uzbuni: “Pobuna Ličana protiv prerade litija kraj Gospića. Tvornica za preradu litija koja je planirana u Smiljanskom Polju bila bi prva te vrste u Europi. Darko Milinović: središnja točka spora je izostanak obvezne studije utjecaja na okoliš. Apsurdno je da je za proizvodnju 4000 tona kemikalija studija zakonski nužna, dok je Ministarstvo zaštite okoliša u ovom slučaju procijenilo da za pogon kapaciteta 10 000 tona opasnih tvari ona nije potrebna”. Novinarske nepismenosti kao “tvornicu za preradu litija” može se ovdje i preskočiti, ali problem je daleko dublji. Tri dana poslije, na samom kraju veljače: “Zbog litija idemo do institucija EU ako je državi važniji kapital od života ljudi”.
Jedini “papir” do kojega je, barem do sada, bilo moguće doći zove se “Elaborat zaštite okoliša” (tog već dobrim dijelom bez studije utjecaja na okoliš već izgrađenog pogona). “Struktura” tog “elaborata” sramotno je kaotična i defektna. Nema temeljnog nacrta pogona i procesa; i samo to bilo bi više nego dovoljno da na bilo kojem profesionalno relevantnom mjestu završi u smeću. Jedan je detalj ipak zanimljiv: ispuštanje litijevih spojeva u atmosferu nakon pročišćavanja premašuje tri stotine kilograma godišnje. To se egzistencijalno tiče radnika ondje: za trovanje litijem dovoljno je od 11 do 14 miligrama litija po litri krvi. To je “samo” devedeset tisuća puta manje od onoga što bi pogon ispuštao u atmosferu tijekom jednoga dana. I to ako uzmemo da bi čišćenje barem tako funkcioniralo. Ima i nastavaka, ali nema, barem zasad, mjesta.
Pitanja tisuća tona toksičnog smeća u Gospiću; Kutjevo zatim, Vela Luka, Ston, Karlovac; sve ostaje za svibanj. Ovdje, tek usput i tek zasad, “Fantastični” projekt vlasnika kladionica i ostalog, kakvog ne može, čini se, “prodati” ni nesretnoj ruskom agresijom unakaženoj Ukrajini, ostavljao bi, uz sve ostale divne stvari, trideset tisuća tona perja poklanih pilića. Tristo tisuća tona u deset godina (a nitko ne investira stotine milijuna eura samo za deset godina). Svaka seoska baka zna kakav je to otpad.
Napokon, vrijedi čuti još i sisačkog biskupa Vladu Košića, najzaslužnijeg pojedinca za nekakvo barem zaustavljanje “projekta” kojim bi, uz sve ostalo, i hrvatska proizvodnja peradi bila uništena: ”Razvoj ne smije biti odvojen od dostojanstva ljudske osobe, zdravlja obitelji i zaštite stvorenoga svijeta.”
Stanko Uršić
Komentari (0)