Sakrament svete ispovijedi jedan je od najdragocjenijih darova koje je Krist ostavio svojoj Crkvi. U njemu čovjek ne susreće tek vlastitu savjest,…
Sakrament svete ispovijedi jedan je od najdragocjenijih darova koje je Krist ostavio svojoj Crkvi. U njemu čovjek ne susreće tek vlastitu savjest, nego živoga Boga koji oprašta, liječi i ponovno podiže. Ipak, u pastoralnoj praksi nerijetko se može primijetiti određena zbrka u razumijevanju toga sakramenta, osobito među mladima koji ga žele živjeti ozbiljno, ali katkad bez dovoljno jasne slike o njegovu smislu.
Dogodi se da ispovijed postane svojevrsno redovito rasterećenje savjesti. Kao da se grijeh doživljava poput prljavštine na tanjuru: pojede se, tanjur se opere pa se sve ponovi. Takav ritam može postupno stvoriti dojam da je ispovijed tek duhovna “higijena” koja služi da čovjek bude miran sa sobom. U takvom shvaćanju sakrament pomirenja gotovo se neprimjetno pretvara u nešto nalik na razgovor sa psihijatrom ili terapeutsko olakšanje. Čovjek dolazi ponajprije kako bi se osjećao bolje. No sakrament ispovijedi ima drukčiju narav.
U središtu nije psihološko rasterećenje nego obraćenje. U ispovijedi ne dolazimo samo izgovoriti svoje slabosti nego dopustiti Bogu da zahvati naš život i započne promjenu srca. Ona pretpostavlja kajanje, odluku da se od grijeha udaljimo i spremnost da se borimo protiv onoga što nas ranjava i udaljava od Boga. Bez te unutarnje odluke ispovijed lako može postati samo ponavljanje iste geste, bez stvarnoga duhovnog rasta.
To je osobito važno spomenuti kada je riječ o skrupuloznosti. Neki vjernici, često vrlo savjesni i dobronamjerni, osjećaju snažnu potrebu da se ispovijedaju vrlo često, katkad i zbog sitnica koje zapravo ne predstavljaju teški grijeh. Takva osjetljivost savjesti može biti znak ozbiljnog duhovnog života, ali može i postati teret. Tada ispovijed prestaje biti izvor slobode, a postaje stalna potreba za smirivanjem unutarnje napetosti.
U takvim situacijama potrebno je ponovno otkriti ravnotežu. Sakrament pomirenja nije zamišljen kao sredstvo kojim stalno “umirujemo savjest”, nego kao mjesto na kojem čovjek susreće milosrdnog Boga i započinje novi put. Ono što Bog želi nije samo da priznamo grijeh, nego da učinimo korak prema promjeni života.
Zato ispovijed uvijek uključuje i vrijeme između dviju ispovijedi. Upravo se u tom razdoblju događa stvarni duhovni rad: molitva, borba protiv navika koje nas vode u grijeh, nastojanje da rastemo u ljubavi i odgovornosti. Ako se sakrament prima bez takva puta, lako se pretvara u krug koji se stalno ponavlja, ali ne vodi naprijed.
Pastoralno iskustvo također pokazuje da je korisno imati određen red i razboritost u pristupanju ispovijedi. Redovita ispovijed svakako je dragocjena, ali jednako je važno razvijati zrelu savjest koja razlikuje težinu grijeha i ne pada u nepotrebni strah. Katkad je za skrupulozne osobe posebno korisno imati jednoga stalnog ispovjednika koji može pomoći u razlučivanju i unijeti mir u savjest.
Na koncu, treba se uvijek vraćati temeljnoj istini: ispovijed nije prije svega čin čovjeka nego čin Božje milosti. Bog se ne umara od opraštanja, ali nas poziva da njegovo milosrđe ne pretvorimo u naviku bez promjene. Sakrament pomirenja dar je koji nas želi voditi prema slobodi, a ne prema stalnom vraćanju na isto mjesto.
Kada ga tako živimo, ispovijed prestaje biti samo čišćenje savjesti i postaje ono što uistinu jest – susret s Kristom koji oprašta, oslobađa i daje snagu za novi život.
Fra Goran Rukavina
Prijedlog izdvojenih citata:
U ispovijedi ne dolazimo samo izgovoriti svoje slabosti nego dopustiti Bogu da zahvati naš život i započne promjenu srca.
Redovita ispovijed svakako je dragocjena, ali jednako je važno razvijati zrelu savjest koja razlikuje težinu grijeha i ne pada u nepotrebni strah.
Treba se uvijek vraćati temeljnoj istini: ispovijed nije prije svega čin čovjeka nego čin Božje milosti.
Komentari (0)