Ima pitanja koja su gotovo uvijek aktualna. Jedno je od njih, tako mi se čini: kako kršćanin treba govoriti, postoji li nekakav…
Ima pitanja koja su gotovo uvijek aktualna. Jedno je od njih, tako mi se čini: kako kršćanin treba govoriti, postoji li nekakav specifičan kršćanski govor? Autor Poslanice Efežanima piše: „Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama!“ (5, 19). Gotovo istim riječima obraća se i apostol Pavao Kološanima, koje potiče da Riječ Kristova u svem bogatstvu prebiva u njima i da „psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim“ od srca pjevaju hvalu Bogu (3, 16). Da pritom nije riječ niti isključivo o karizmatskom slavljenju niti o naučenim crkvenim pjesmama može se naslutiti prema onome što Pavao piše Korinćanima: „[…] pjevat ću hvalospjeve duhom, ali pjevat ću ih i umom“ (1 Kor 14, 15). Zapravo riječ je o „poučavanju i urazumljivanju“ (διδάσκοντες καὶ νουθετοῦντες, usp. Kol 3, 16). Kako nam strano zvuči da „katehiziramo“ jedni druge pjesnički! Valjda je zato pismo pape Franje o ulozi književnosti u formaciji kršćana (Lettera del Santo Padre Francesco sul ruolo della letteratura nella formazione) – koliko vidim – ostalo bez značajnijeg odjeka. O tom sam pismu nešto pisao (v. Kana, rujan 2024.). Tada nisam spomenuo da sam poprilično siguran kako je „arhitekt“ Pisma Papin redovnički subrat Antonio Spadaro, koji je o književnosti napisao više knjiga. Još preciznije, pravi “arhitekt” Pisma je nitko drugi doli Papin i Spadarov redovnički subrat Karl Rahner. Naime, kada je pisao o važnosti književnosti – ili primjerenije: pjesništva – Spadaro se uvelike oslonio upravo na Rahnera.
Papa se u Pismu na Rahnera referirao neizravno, preko Spadara, i to da istakne povezanost svećenika i pjesnika, štoviše njihovu duboku srodnost. Riječ je o referiranju na Rahnerov esej Sacerdote y poeta napisanom kao predgovor pjesmama o svećeništvu Jorgea Blajota La hora sin tiempo (1958.). Iz tog eseja navodi se Rahnerova misao da su pjesnikove riječi „vrata u beskraj, vrata u neshvatljivo“, da „zazivaju ono što nema imena“, da se „protežu do onoga što se ne može dokučiti“. Nadalje da književnost ipak „ne donosi ono beskonačno“, da to donosi Božja riječ i da zato pjesnička riječ priziva Božju riječ (§24). Zadržat ću se nakratko, koliko mi „tekstić“ dopušta, na spomenutom Rahnerovu eseju (osim tog eseja, Rahner je o pjesništvu pisao u još četiri rada pa je moguće, doduše oprezno, govoriti o njegovoj teologiji pjesništva).
Rahner razlikuje dvije vrste riječi (koje su za njega nešto više od puke eksternalizacije u zvuku ili svojevrsne signalizacije misli koja bi jednako dobro mogla postojati i bez zvuka). Jedne su plitke, bez ikakva misterija. One su dovoljne za razum. S pomoću njih se zadobiva vlast nad stvarima. To su tehničke, fabricirane, utilitarizirane riječi. Druge riječi evociraju otajstvenost stvari. One proizlaze iz srca. Ispunjene su tihom glazbom beskonačnosti. O čemu god pričali, one nam uvijek nešto došapnu. Drže nas svojom snagom. Zadivljuju nas. One se ne mogu gramatički definirati. Rahner takve riječi naziva iskonskim riječima (Urworte). Njima se ne govori o odnosu stanovite stvari prema slušatelju, već se njome donosi stvarnost stvari, one stvar čine prisutnom. Takve su riječi povjerene pjesniku (Dichter).
Svećeniku je, kao i pjesniku, također povjerena riječ – ističe Rahner. Ali ne bilo kakva riječ. Riječ koja je svećeniku povjerena kao dar i poslanje jest djelotvorna riječ samog Boga. To je riječ Gospodnja. To je riječ koju izgovara Bog u beskrajnoj katabazi samoobjave. To je riječ koja prosvjetljuje čovjeka, oslobađa stvorenje od njemoće. Samo je ona sposobna učiniti Boga uprisutnjenim kao Boga otajstava. Božja riječ čini da Bog nije tek krajnji uzrok svijeta, već je prisutan u svijetu. Ona je stoga slobodna riječ, slobodan čin ljubavi. Ona nije od ovoga svijeta. Ona se mora govoriti: po Kristu i – po onima koje on šalje. Dakle, svećenik donosi kerigmu, a ne prije svega niti u konačnici doktrinu. Svećenička riječ, u mjeri u kojoj je njegova riječ, putokaz je koji upućuje na Riječ koju je izgovorio sasvim Drugi. Svećenik zato mora biti skriven „iza“ poruke koju prenosi. Svećenik nije u prvome redu teolog, nego propovjednik. I s obzirom na to da postoji propovijedanje, postoji i teologija: ne obrnuto! Iz istog je razloga Crkva koja propovijeda pozivajući na vjeru norma teologije, a nije teološka „znanost“ norma propovijedanja.
Nažalost – upozorava Rahner – svećenik može riječ Božju prenijeti samo usnama, a da ona nije potekla iz srca. Tada je on svećenik samo po „svetom poslanju“, ali se ne može nazvati pjesnikom. Tada on ne poučava i ne urazumljuje (ne katehizira) pjesnički, ne dotiče srca, ne izaziva. Eto ideala koji Rahner (u nekoj mjeri i Papino Pismo) iznosi na vidjelo: da svećenik (i svaki krštenik) postane pjesnik i pjesnik svećenik (i krštenik); da jedni drugima govorimo „psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim“, da kateheziramo pjesnički.
Komentari (0)