Piše: s. Veronika Mila Popić “Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo, i kad si postao dionik božanske naravi, nemoj se grešnim životom vraćati na…
Piše: s. Veronika Mila Popić
“Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo, i kad si postao dionik božanske naravi, nemoj se grešnim životom vraćati na prijašnju podlost”, riječi su svetog pape Leona Velikog. Temelj našega kršćanskog života, obnovljena dostojanstva i vrata rođenja za novi život Duha – naše je krštenje. I naš Gospodin se krstio, opisuje sveti Luka: “Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!” Isus – iako Sin Božji i bez grijeha – poistovjetio se s onima koji se smatraju grešnicima i spremni su promijeniti život, obratiti se, što izražava opisano krštenje naroda u Jordanu. U trenutku svojega krštenja Isus se njima objavljuje. “Svima postadoh sve, da pošto-poto neke spasim”, riječi su svetoga Pavla, a životi svetaca pokazuju da je navještaj radosne Isusove vijesti novoga rođenja vjerodostojan tek nakon što dotaknemo svoju najdublju dubinu i uronimo u vodu, recimo to tako. Spoznamo da smo “bolesni na smrt” i ne možemo se sami očistiti. Izići iz grijeha, a to znači iz smrti, nepostojanja. Biti obraćeni, novi, živi! Ta potreba, taj vapaj za oslobođenjem pronalazi Boga: Stvoritelja i Otkupitelja.
Jedan od biblijskih simbola grijeha je bolest gube. Sredinom 19. stoljeća na havajskom otočju izbila je guba i osnovane su kolonije gubavaca. Odvojeni od obitelji, zaraženi su bili internirani na otoku Molokai. Sveti Damjan de Veuster, belgijski redovnik koji je djelovao tada na Havajima, bio je duboko potresen patnjom gubavaca, njihovom moralnom zapuštenošću, otuđenošću i bezakonjem koje je vladalo u koloniji. S trideset i tri godine odlazi na Molokai. U početku je djelovao s tjelesne distance, ali ubrzo je shvatio da je jedini način da im pomogne i da njegova riječ i djelo budu vjerodostojni: biti svima sve. Postaje jedan od njih, živi među njima i s njima. Razvilo se duboko povjerenje. O povjerenju koje se razvilo svjedoče i njegove vlastite riječi: “Ne osjećam gađenje kad slušam ispovijedi onih koji su pri kraju svojih života, čije su rane pune crva… To vam može dati neku ideju o mojem svakodnevnom radu. Zamislite kolibe s 800 gubavaca. Nema liječnika. Budući da za ovu bolest nema lijeka, izgleda da i nema mjesta za liječničku vještinu. (…) Prva dužnost roditelja je brinuti se za djecu. Imam obvezu dati svojoj djeci, rođenoj nanovo iz vode i Duha Svetoga, ono što im je potrebno za duhovni život.” Otac Damjan bio je dakle i dušobrižnik i liječnik i učitelj i graditelj. Izgradio je naselja, bolnice, sirotišta, crkvu… Njegovo djelovanje bilo je i ljudski napor i svjedočanstvo ljubavi koja dolazi od Duha Svetoga, i nikad se ne umara. Nakon nekog vremena obolio je, a gubavci su ga još snažnije prigrlili k sebi. Postao je uistinu jedan od njih – netko tko je mogao vjerodostojno govoriti o gubi, ranjenosti, isključenosti. A Damjan je u pismu svome bratu napisao “da je postao gubavac među gubavcima, kako bi sve darovao Isusu Kristu.” Preminuo je 15. travnja 1889., nakon šesnaest godina života s gubavcima, kao “mučenik ljubavi”.
Isus iz Nazareta je sluga Gospodnji koji “je naše bolesti ponio, naše boli na se uzeo”, kako kaže prorok Izaija. U muci je postao poput gubavca, onečišćen našim grijesima. Uronio je u našu ljudskost, živio ju je do kraja, nama jednak u svemu osim u grijehu. Razumio je našu slabost jer je postao jedan od nas. A sve iz ljubavi, samo iz ljubavi. Isus uranja u vode Jordana, vode krštenja, da bi na sebe preuzeo grijehe svijeta. Mi uranjamo u vodu krštenja da bismo ostavili svoje grijehe, pritjelovljeni Kristu, oživljeni. Bilo je to možda davno, a vazmeno vrijeme snažan je poticaj da se toga dana sjetimo, s produbljenim razumijevanjem onoga što nam se dogodilo i čega smo dionici: “Sjeti se kojoj Glavi pripadaš i kojeg si Tijela ud! Ne zaboravi da si izbavljen od vlasti tmina i prenesen u divno Božje kraljevstvo” (Leon Veliki).
Komentari (0)