Zvukovi zahuktale prepirke čuju se iz dnevne sobe. Osluhnem pa zaključim da frekvencija na kojoj se komunikacija odvija nije alarmantna. Nastavljam s…
Zvukovi zahuktale prepirke čuju se iz dnevne sobe. Osluhnem pa zaključim da frekvencija na kojoj se komunikacija odvija nije alarmantna. Nastavljam s aktivnošću kojom se bavim nadajući se kako će sudionici sami riješiti spor, po mogućnosti nenasilnim putem. Treptaj oka poslije i grleni apaški ratni poklič najavljuje Janjin ulazak u prostoriju u kojoj se nalazim. „Maaaamaaaaaa! Njih dvojica me vrijeđaju!“ ljutito obznanjuje. Očima sijeva prema braći koja ju slijede odlučno odričući svaku krivnju. U hipu preuzimam ulogu prokušanog arbitra. „Što su ti rekli?“ odvažno se spuštam izravno u hipocentar problema. „Ne daju mi jagode! Rekli su mi da sam alergična!“ Odmah predlaže najbolje rješenje: „Stavi ih u kaznu!“ Nisam se nadala ovakvoj vrsti uvrede kćerine časti. Pokušavam ostati ozbiljna dok joj tumačim; „Janjo, riječ ‘alergična’ nije uvredljiva!“ Njezin izraz lica kazuje kako nismo na istom pravcu razmišljanja o situaciji u kojoj se našla. Križa ruke i odlučno tvrdi: „Po licima sam im vidjela da me vrijeđaju!“ Oprezno brodim između Scile i Haribde suprotstavljenih strana tumačeći sporni pojam: „Janjo, alergija je kad tvoje tijelo misli da je nešto što je po sebi bezazleno opasno i zato se počne braniti. Ako si alergičan na jagode, tvoje tijelo misli da su jagode opasne, pa kad ih pojedeš počne se braniti, možeš dobiti osip, svrab ili će te zaboljeti trbuh.“
Nakon nekoliko strateških poteza ljubiteljica jagoda nevoljko prihvaća objašnjenje da dečki postupaju po mojem nalogu, jer znaju da joj prekomjeran unos jagoda smeta. Iznenađena činjenicom da je moj unutarnji Hanibal tako brzo prešao Alpe Janjine prirođene nepopustljivosti, tiho si čestitam na postignutom uspjehu i osjetim zadovoljstvo mirotvorca koji je uspješno odradio važnu misiju. Žongliranje brojnim ‘lopticama’ roditeljskih i odgojiteljskih službi zahtjevno je, složit će se oni koji su se u toj vještini okušali. Bez predvidivog reda iz ruke u ruku se žustro prebacuju službe vođe, njegovatelja, animatora, psihologa, osobnog trenera, nutricionista i kuhara, suca, istražitelja, medijatora i još poneka koja tek čeka iskušati granice roditeljske prilagodljivosti i snalažljivosti. Da je riječ o kakvom sportskom natjecanju, ne bih imala nade za postizanjem velikih priznanja. Čim plaho pomislim kako mi to žongliranje polazi za rukom, pokoja loptica mi klizne iz ruku. Nekoliko situacija sličnih onoj s početka teksta navelo me na zaključak kako je životnoj sferi roditeljstva i odgoja osobito potrebna vještina kojom ne gospodarim suvereno – vještina simultanog prevođenja. Teško bi bilo nabrojiti koliko puta u danu kao roditelj nešto prevodim, i to bez prethodne pripreme, vodeći brigu o jasnom sporazumijevanju više različitih stranki. Ono što moja djeca očekuju, traže ili žele s varijabilnom točnošću preričem u njihove stvarne potrebe, a njihove neočekivane postupke prevodim na jezik stvarnih motivacija. Katkad prevodim čak i tišinu koja je osobit jezik neizrečenih osjećaja s kojima se još ne znaju nositi. Kao nastavnik primjećujem kako je prevođenje komunikacijskih kodova još profinjenija i zahtjevnija vještina, jer uključuje potrebu poznavanja i razumijevanje unutarnje dinamike više različitih ‘jezika’. Naposljetku, tek kao teolog razumijevam u kojoj je mjeri umijeće autentičnog prevođenja potrebno i u kojoj mi mjeri izmiče. Teolog stoji na neobilježenom mjestu puta između Božje objave i čovjekove svakodnevice u trajnoj potrazi za riječima koje će biti dovoljno jednostavne da ih sugovornik može obuhvatiti svojim ćutilima, a dovoljno vjerne da ne izgube dubinu onoga što nose. Upravo na susretištu izgovorene riječi i njezina stvarnog dosega, najjasnije osjećam kako su moje prevoditeljske kompetencije nedostatne i ograničene. Preostaje mi stoga iznova potražiti oslonac u molitvi za dar autentičnog kršćanskog optimizma, postojanosti i strpljenja sa sobom i s drugima. I zamolila bih još da mi se doda dobra mjera entuzijazma za nove pokušaje kada se čini da riječi gube smisao i nešto hrabrosti da ponovno pokucam na vrata koja sam zatvorila pogrešnim prijevodom.
Komentari (0)