Poštovana gospođo Dagelić, autorica ste vjerskih emisija na Prvom programu Hrvatskog radija. Diplomirali ste na Filozofsko-religijskom fakultetu Družbe Isusove. Što Vas je…
Poštovana gospođo Dagelić, autorica ste vjerskih emisija na Prvom programu Hrvatskog radija. Diplomirali ste na Filozofsko-religijskom fakultetu Družbe Isusove. Što Vas je potaknulo da odaberete upravo taj studij i tako sebe odredite za trajnu promicateljicu Isusove poruke i njegove Crkve?
Na studij filozofije i religijskih znanosti na neki sam način bila privučena i nekoliko godina prije nego što sam donijela odluku o upisu. Moj upis baš na taj fakultet nije bio nešto što bi se podrazumijevalo, jer sam pohađala zagrebačku XV. gimnaziju, nakon koje se u pravilu očekuje drugačije akademsko usmjerenje. Međutim, filozofija i religijske teme počele su me zanimati i tijekom srednje škole, sjećam se da je moj maturalni rad imao temu povezanu sa svetim Tomom Akvinskim. Kad je došlo do odluke o upisu na fakultet, pokušala sam dvije opcije: Pravni fakultet i Filozofski fakultet Družbe Isusove. “Upala” sam na oba fakulteta, a na kraju je prevagnula ljubav prema temama i kolegijima s kojima je počeo studij na FFDI-ju, a ništa manje ni atmosfera susreta, zdravog preispitivanja, dijaloga i otvorenosti koja je ondje vladala.
Za svoj profesionalni rad odabrali ste medije. Pretpostavljam da je to za Vas puno više od posla, da je to poziv, poslanje, pogotovo u vremenu u kojem živimo, jesam li u pravu?
Svakako, rad u medijima u pravilu je puno više od posla. Uglavnom to shvatite kad prođe nekoliko godina rada u tom polju. Često se događa da je radno vrijeme završilo, a još se uvijek razmišlja o nekoj temi koju trenutačno obrađujemo, pratimo što se događa vezano uz neki događaj koji je aktualan ili jednostavno unaprijed razmišljamo kako bismo mogli urediti određenu emisiju. Pogotovo se to događa kad se bavite temama koje su vam i inače važne u privatnom životu, kao što je to kod mene slučaj s religijskim temama. Hvala Bogu, često je i oduševljenje koje se javlja u susretu s ljudima koji rade djela ljubavi, a imaš ih priliku ne samo upoznati nego i njihove priče iznijeti slušateljima. Zbog svega toga, ali i zbog nepredvidivosti posla koji prati aktualne događaje, rad u medijima često je izazovan, ali i pun ljepote.
Molim Vas, upoznajte naše čitatelje s vjerskim emisijama na Prvom programu Hrvatskog radija te pobliže s onima čija ste autorica, i naravno s timom kojeg ste dio.
Naša religijska redakcija na Prvom programu Hrvatskog radija jedna je mala, vrijedna i vrlo uhodana ekipa. Trenutačno nas je zaposleno troje: rukovoditeljica Blaženka Jančić, kolega Robert Rogina i ja. Naša je stalna suradnica i dopisnica iz Vatikana Anđela Jeličić Krajcar. Naravno, surađujemo s kolegicama i kolegama iz drugih redakcija, osobito kad je riječ o Informativnom programu u kojem se često prate aktualnosti iz života Crkve i drugih vjerskih zajednica. Religijski program sastoji se od emisija na tjednoj bazi: Susreta u dijalogu koji se emitira uživo ponedjeljkom ujutro, a u kojem tematiziramo brojne aktualnosti s gostima u studiju te čujemo i glas naših slušatelja. Tu je i emisija Trag vjere, u kojoj pratimo događaje iz Katoličke Crkve, Religijski forum, koji je posvećen drugim vjerskim zajednicama, te petominutna Duhovna misao koja se emitira svakodnevno. Slušatelji svake nedjelje mogu slušati i prijenose svetih misa iz različitih župa, čiju produkciju ostvaruju kolege iz religijskog programa Hrvatske televizije, kao i prijenose bogoslužja i proslava drugih vjerskih zajednica. Također, u nedjeljnom terminu emitira se i naša emisija Ljudi vjere u kojoj se mogu čuti zanimljiva životna svjedočanstva vjernika.
Kroz emisije susrećete različite ljude i obrađujete mnoge aktualne teme, često složene i zahtjevne; iznesite nam neka svoja iskustva, spoznaje i zaključke i na što Vas sve potiču.
Prije svega mogu reći da me ljudi uvijek iznova iznenađuju različitošću svojih životnih priča i načina na koji su se približavali Bogu i na koje ih je Bog približavao k sebi. Zanimljivo je slušati ta životna svjedočanstva, a ona su i meni uvijek poticaj na razmišljanje, nadu i zahvalnost. Takvi me susreti uvijek obogate, a neki pojedinci i zajednice koje sam upoznala upravo zahvaljujući svome poslu imali su velik utjecaj i na moj duhovni rast.
Složeniji dio posla je svakako obrađivanje aktualnih tema, što zna biti izazovno u smislu pronalaženja sugovornika te prevođenja nekada zahtjevnijih teoloških tema u jednostavan, aktualan i razumljiv kontekst, a da se ne izgubi dubina.
Što ste specifičnog naučili radeći na radiju? Radio je prema svim pokazateljima još uvijek vrlo popularan i svi ga slušamo. Možete li sa svojom radijskom ekipom doći gotovo svugdje?
Među prvim stvarima koje sam naučila jest kako reći ono najvažnije u nešto više od minute radijskoga priloga, a to zahtijeva usredotočenost na ono bitno, jednostavnost, sažetost i jasnoću. Do tih se vještina ne dolazi preko noći, nego se one grade iskustvom i „plivanjem“ u različitim situacijama koje posao donese. Postoje, naravno, i duže radijske forme, koje onda zahtijevaju drugačiju pripremu i izvedbu, a u kojima sam naučila, primjerice, koliko je važno dobro slušati sugovornike, reagirati u trenutku i izvan svojih planova. Radio vas također uči koliko je važno riječima i glasom prenijeti emociju i atmosferu te biti prisutan u svakom trenutku.
Radio je i dalje omiljen medij jer ima tu posebnu sposobnost da dopre do čovjeka u njegovoj svakodnevici: u autu, na poslu, kod kuće… Kao radio možemo tako doći svugdje i u svakoj situaciji. Nedavno je bila šesta obljetnica zagrebačkog potresa: većina Zagrepčana one prve vijesti o tome što se točno dogodilo pratila je upravo putem radija: dostupan je čak i u tako ekstremnim situacijama. A i sasvim doslovno radijska ekipa doista može doći na neka mjesta na koja veće ekipe ne bi mogle, a danas sve više i putem novih medija. Radio više nije vezan samo uz klasično emitiranje: radijski sadržaji žive i dalje kroz slušaonice, podcaste, YouTube kanale, kratke videoisječke i društvene mreže. To znači da isti sadržaj može pronaći publiku i u novim formatima, posebno među mlađim naraštajima koji informacije i priče prate na drukčije načine. Upravo u tome vidim dodatnu snagu radija – da zadrži svoju neposrednost i vjerodostojnost, a istodobno se uspješno prilagođava suvremenim navikama publike.
Na Hrvatskom radiju nemate točno predvidljive slušatelje, kada izgovarate riječ, izgovarate je širokom krugu različitih ljudi s različitim opredjeljenjima, riječ doista šaljete u svijet, među sve ljude. Poput sijača koji široko sije i ne zna na kakvu će zemlju pasti sjeme, ali vjeruje da ima dovoljno plodne zemlje. Rad Vas i Vaših kolega čini mi se vrlo izazovnim, kao angažman koji poziva na trajnu budnost i dinamiku Isusova puta, zar ne?
Mislim da je za svakoga tko želi biti na Isusovu putu dobro da se ne uljulja u neke sigurnosti, a ako i radna dinamika u tome pomaže, svakako ju mogu promatrati kao blagoslov u svojem životu. Istina je da vas radio i ta riječ koja se šalje u eter drže budnima jer ne znate točno tko vas sluša, u kakvoj je životnoj situaciji, s kakvim pitanjima, brigama ili uvjerenjima. Rad u medijima zahtijeva ne samo profesionalnu izvrsnost već i duhovnu budnost te odgovornost prema istini. Možda mi u redovitosti svoga posla katkad i zaboravljamo da prenosimo doista vrijedne informacije, često vrlo dobre vijesti i inspirativne priče, da izvještavamo o brojnim projektima kroz koje se ljudima mijenjaju životi na bolje. Rekla bih da smo kao medijski djelatnici s jedne strane privilegirani što možemo biti spona između slušatelja i dobrog sadržaja, ali i da je to naša odgovornost: biti budni sijači, da se poslužim Vašom usporedbom, i uvijek se iznova truditi sijati dobro sjeme. U tome vidim i poveznicu s crkvenim pogledom na medije: oni nisu samo alat za prenošenje informacija, nego prostor susreta, dijaloga, služenja istini i čovjeku.
Imali ste svojevrsni privilegij pratiti i izvještavati s tri, za Crkvu jako važna događaja, sprovodne obrede pape Benedikta i pape Franje te konklave na kojim je izabran papa Lav. Kako je bilo biti izvjestitelj Hrvatskog radija među izvjestiteljima i novinarima iz cijelog svijeta? Kako ste se nosili s tom velikom odgovornošću?
Velika je milost moći biti prisutan na tako velikim događajima za Crkvu, ali i za cijeli svijet. Zahvalna sam Bogu na tim prilikama iako moram priznati da su moje molitve ipak izgledale malo drugačije neposredno prije odlaska na ta putovanja. Više sam govorila „Bože, pa kako ću ja to?“, nego „Bože, hvala ti!“, ali zahvalnost je uslijedila vrlo brzo. Tijekom sprovodnih obreda pape Benedikta XVI. i pape Franje jasno je vidljivo kako se oko njih ujedinjuje cijeli svijet, s kakvim se poštovanjem pristupa uspomeni na njih i njihovu ostavštinu. Dirljivo je bilo gledati i vjernike iz cijeloga svijeta kako satima stoje u dugim redovima kako bi im iskazali posljednju počast. A konklava je jedno sasvim jedinstveno iskustvo neizvjesnosti, radosti, nevjerojatnog zajedništva i ljubavi prema Petrovu nasljedniku. Novinarski je posao tih dana bio toliko intenzivan da se nažalost nisam ni stigla puno upoznavati s kolegama, ali okruženje je bilo poticajno. Svi smo radili sto na sat, uz puno kave i međusobno se podupirući, pa makar usputnim osmijehom u prepunoj Sala stampi – prostoru za novinare akreditirane za praćenje ovih događaja.
Odgovornost je također velika i nije se lako nositi s njom. Važna je i brzina jer se kod nas na radiju vijesti emitiraju svaki sat, a u slučaju konklave javljali smo se u gotovo svake vijesti. Suradnja s tonskim majstorom u tim je situacijama iznimno važna, a naši su terenski tehničari vrsni profesionalci s kojima je užitak surađivati.
Velika odgovornost koju sa sobom nosi praćenje ovakvih događaja naučila me povjerenju u Boga i u njegovo vodstvo. Kad čovjek pokuša sâm razraditi plan i predvidjeti okolnosti, vrlo će brzo doći do zaključka da je veliki postotak izvan njegove moći ili kontrole. To ne znači pustiti da stvari idu same od sebe, nego se maksimalno pripremiti, ali biti itekako spreman na iznenađenja i povjeriti Bogu sve putove. I on onda doista sve vodi.
Kakvi su Vaši dojmovi o kršćanima i Crkvi izvan naših granica, npr. družeći se s njima u Rimu? Jesmo li različiti?
Primijetila sam, kroz posao, da su vjernici iz drugih zemalja dosta otvoreni i spontani kad ih se pita za neki dojam ili razmišljanje. U pravilu žele podijeliti svoje stavove. Valja uzeti u obzir da su i okolnosti nesvakidašnje, pa bih možda slično doživjela i od naših vjernika. S druge strane, najviše su me iznenadili mladi vjernici, pogotovo oni koji su došli na sprovod pape Franje. Tada se u Crkvi odvijao jubilej adolescenata pa je mnoštvo mladih došlo na taj jubilej i na zakazanu kanonizaciju Carla Acutisa, a na kraju su prisustvovali sprovodu pape Franje i, dan poslije, na misi jubileja. Oni su pokazali veliku ljubav prema papi Franji i bilo je dirljivo slušati njihove dojmove o njegovu pontifikatu te čuti kako su njegove poruke usmjerile živote mladih i doticale njihova srca.
Kroz susrete s vjernicima, ali i s klerom, kako Vam se čini, koliko je prisutno zanimanje za čitanje Svetoga pisma, teološke literature, dokumenata Crkve, crkvenog tiska, praćenje vjerskih emisija, spremnost za cjeloživotnim učenjem i produbljivanjem vjere, ali i zanimanje za znanjima iz drugih područja koja dotiču mnoge suvremene probleme?
Čini mi se da zanimanje za dubljom i ozbiljnijom formacijom u vjeri postoji, osobito kod mladih, što se može primijetiti u brojnim zajednicama mladih koje u našoj zemlji cvjetaju. Naravno, treba proći neko vrijeme da se vide plodovi, ali općenito gledajući, mislim da mladi žele bolje razumjeti svoju vjeru, čitati Sveto pismo i dokumente Crkve te ono što su naučili primjenjivati u svome konkretnom vjerničkom životu. Što se tiče praćenja emisija i čitanja teološke literature i tiska, mislim da treba biti svjestan izazova društvenih mreža i činjenice da one postaju jedan od primarnih izvora informiranja, i to ne samo među mladima. To sa sobom nosi i određene opasnosti: površnost, fragmentiranost sadržaja, sklonost kratkim i brzim porukama te manjak strpljenja za ozbiljnije i sustavnije čitanje. Upravo zato danas možda više nego prije treba poticati na kulturu trajnog učenja, razlučivanja i produbljivanja vlastite vjere. Čini mi se da interes postoji, ali ga je potrebno usmjeravati, buditi i hraniti kvalitetnim sadržajem te stvarati prostore susreta.
U svojim emisijama susrećete svećenike, redovnike, redovnice i laike. Kakav je, prema Vašem mišljenju, položaj laika, a napose žena, u našoj Crkvi?
Mislim da laici imaju iznimno važno mjesto u Crkvi jer mogu svjedočiti i živjeti svoju vjeru u najrazličitijim okolnostima: u obitelji, društvu, kulturi, poduzetništvu… Zato mislim da postoji potreba za kvalitetnijim umrežavanjem, kako bi se laici snažnije povezivali, međusobno ohrabrivali i zajednički pridonosili životu Crkve i društva.
Posebno je ohrabrujuće što se danas sve češće umrežavaju žene koje dijele slične vrijednosti, a među njima i poduzetnice, koje svojim radom, odgovornošću i specifičnim pristupom unose jednu novu svježinu u društvo i u crkvenu zajednicu. Taj potencijal treba još više prepoznati i osnažiti. U tom smislu snažno odjekuju i riječi pape Franje o „Božjim darovima koje žene mogu ponuditi“, kao i njegov poticaj na promicanje osjetljivosti i razumijevanja; milosrđa i blagosti, kao dijela „ženskog genija koji je našem društvu toliko potreban“.
Angažirani ste i u župi. Kako vidite budućnost župnih zajednica, u kojem bi se smjeru trebale razvijati?
Od djetinjstva sudjelujem u brojnim aktivnostima dominikanske župe Kraljice svete krunice na zagrebačkoj Koloniji i teško mi je zamisliti svoj put u vjeri bez bogatstva koje sam ondje primila. Mislim da bi župne zajednice i danas i ubuduće trebale biti mjesta susreta, rasta i pripadnosti, u kojima se svi naraštaji osjećaju uključeno i prihvaćeno. Važno je da župu doživljavamo kao svoj dom, da ona bude prostor u kojem se može učiti i rasti u vjeri: kroz kateheze, tribine i različite susrete, ali istodobno i mjesto topline, blizine i otvorenosti.
12. Bili ste prisutni na prvom koncertu u bazilici Presvetog Srca Isusova koji je održan nakon potresa. Kako ste doživjeli povratak u baziliku i koja je poruka tog događaja u ovo uskrsno vrijeme?
Koncert u bazilici Presvetog Srca Isusova vratio je nakon šest godina glazbu u Palmu, kako su i sami organizatori naglasili, a time se najavljuje skori povratak vjernika u tu omiljenu zagrebačku baziliku. Mnogi su u njezinu okrilju rasli, bili odgajani i napajali se duhovno, intelektualno i kulturno. Anamarija Carević, čije ime nosi i Zaklada za obnovu bazilike i izgradnju pastoralnog centra, veliki dio svojega vremena provodila je u Palmi i ostavila svojim vršnjacima, ali i svima nama, prekrasan i nadahnjujuć primjer vjere i ljubavi. Palma je simbol stradanja zbog njezina preranog odlaska, a s obnovom i ponovnim otvaranjem svojih vrata postaje i simbol nade u uskrsnuće i vječni život kojem kao vjernici težimo.
Prijedlog izdvojenih citata:
Zbog nepredvidivosti posla koji prati aktualne događaje, rad u medijima često je izazovan, ali i pun ljepote.
Ljudi me uvijek iznova iznenađuju različitošću svojih životnih priča i načina na koji su se približavali Bogu i na koje ih je Bog približavao k sebi.
Danas možda više nego prije treba poticati na kulturu trajnog učenja, razlučivanja i produbljivanja vlastite vjere.
Mislim da laici imaju iznimno važno mjesto u Crkvi jer mogu svjedočiti i živjeti svoju vjeru u najrazličitijim okolnostima: u obitelji, društvu, kulturi, poduzetništvu…
Komentari (0)