Ovoga mjeseca Kana je posjetila obitelj Stapić iz Varaždina. Zlatko Stapić je izvanredni profesor na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu i…
Ovoga mjeseca Kana je posjetila obitelj Stapić iz Varaždina. Zlatko Stapić je izvanredni profesor na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu i trenutačno je član Uprave fakulteta. Supruga i majka Jelena voditeljica je računovodstva u srednjoj školi te uz to ima i mali knjigovodstveni obrt. Obiteljski dom stvaraju i dijele sa svoje šestero djece: najmlađi Stjepan ima nepunih 15 mjeseci, a najstariji Emanuel će uskoro imati 15 godina. Između njih su Marija (4), Marta (13), Petar (7) i Gabrijela (9). Družina je to različitih karaktera, hobija, potreba, ali roditelji su odlučili prenijeti svojoj djeci živu vjeru i ljepotu života u velikoj obitelji. Nije to lagan zadatak, ali duboko vjerujem da će trud koji obitelji ulažu u svoju djecu neminovno imati plodove u budućnosti. Razgovaram s ocem Zlatkom:
Kao stručnjak u IT sektoru, svjesni ste svih zamki i prednosti tehnologije. Kako kao roditelj i vjernik postavljate granice digitalnom svijetu u svojoj kući, potičući pritom autentične međuljudske odnose?
Smatram da je ovo iznimno važno pitanje na koje, nažalost, ne postoji jednoznačan odgovor. Držim da tehnologija može biti korisna i najprije ih želimo poučiti da se vrijeme provedeno “na ekranima” može kvalitetno iskoristiti. Na našim mobitelima ništa ne krijemo od djece te ih tako pokušavamo poučiti iskrenosti i povjerenju. Emanuel i Marta imaju mobitele na kojima je instalirana aplikacija za roditeljski nadzor. Aplikacije koje služe za učenje ili razvijanje prepoznatih talenata uvijek su dopuštene, no izazov su igrice i kratki videi. Na njih smo postavili vremenska ograničenja. Uključenost nas kao roditelja i nadzor nad konzumiranjem sadržaja veoma nam je važna, kao i poštivanje različitih osobnosti naše djece koje radije želimo oblikovati, a ne lomiti.
Kako kršćanske vrijednosti integrirati u etiku tehnološkog razvoja?
Kršćanske se vrijednosti nikada ne protive razvoju. Štoviše, dragi Bog voli kada čovjek napreduje, kako u spoznaji tako i u tehnologiji koja mu čini život ugodnijim. Problemi nastaju tek onda kada čovjek odluči zanemariti ili svojoj sebičnosti prilagoditi Božje i univerzalne zakone. Stoga, tehnologija nas ne priječi da ostanemo vjerni Bogu. Na nama je da odlučimo hoćemo li tehnologiju iskoristiti na dobro ili na zlo. Kršćanske vrijednosti u etici tehnološkog razvoja integriramo tako da se za svaku inovaciju pitamo: služi li čovjeku ili ga iskorištava, štiti li slabije ili produbljuje nepravdu, gradi li zajedništvo ili potiče podjele. Kad su Ljubav i Istina kriterij, tehnologija postaje blagoslov, a ne prijetnja.
Profesionalno ste ostvareni i situirani. Ipak, ne zadržavate to blagostanje samo za sebe, već odvajate dragocjeno vrijeme za volontiranje i pomoć drugima. Član ste Upravnog odbora udruge Obitelj 3plus i vrlo ste angažirani oko promicanja demografske obnove i stvaranja boljih uvjeta za podizanje djece. Što Vas motivira na taj “dar vremena”, koji je danas često dragocjeniji od novca?
Iskreno, na to me potaknula ljepota života u velikim obiteljima. Smatram da mnogi nisu susreli i nemaju priliku upoznati velike obitelji. Tijekom studija sam upoznao jednu veliku obitelj čija su me jednostavnost, iskrenost i dobrota oduševili, a i danas su mi često uzor. Tada nisam znao da će mi dragi Bog dati divnu ženu i da će i nama povjeriti poprilično veliku obitelj. Kada su mi pristupili prijatelji i pitali želim li se uključiti u projekt osnivanja udruge Obitelji s troje ili više djece (Obitelji3plus), s velikim oduševljenjem i entuzijazmom sam pristao. Bilo je to prije sedam ili osam godina te od tada do danas, s više od dvije tisuće drugih obitelji, trudimo se posvjedočiti i prenijeti upravo tu ljepotu života u višečlanim obiteljima i pokazati Hrvatskoj da je obitelj temeljna jedinica i temelj razvoja cijelog društva te da će ulaganjem i osnaživanjem obitelji dugoročno postići puno više od bilo kakvih drugih strategija i politika. Stoga, koristim priliku i pozivam čitatelje da se učlane u Udrugu ili da na drugi način podrže njezin rad.
Kako ocjenjujete trenutačni društveni položaj obitelji s troje i više djece u Hrvatskoj? Što je tim obiteljima danas najpotrebnije – razumijevanje okoline, sustavna podrška države, Crkve ili nešto treće?
Obitelji u Hrvatskoj, osobito obitelji s troje ili više djece, uistinu imaju različite potrebe, ali svima nam je zajedničko što osjećamo brojne predrasude prema višečlanim obiteljima. Katkad su to komentari koji nisu zlonamjerni, a katkad komentari koji baš imaju cilj poniziti. I jedni i drugi pokazuju kako naše društvo nema sluha za potrebe velikih obitelji. Kada na to dodate i činjenicu da nacionalne i lokalne politike često potpuno zanemaruju specifične potrebe velikih obitelji, onda shvatite da treba javno djelovati i zagovarati. Primijetimo da pojedinci uopće ne razmišljaju o tome što znači spremiti za školu troje, četvero ili petero djece, kupiti im opremu za sport ili instrumente za glazbenu školu, osigurati logistiku odvoza i dovoza s treninga ili iz škole, popratiti njihove uspjehe i nastupe, školske obveze, skuhati ili pospremiti za sve njih, oprati i izglačati rublje, otići s njima na izlet ili na more… Bogu hvala, uz Crkvu postoje i druge iznimke, to jest institucije koje prepoznaju pojam velike obitelji, ljudi koji od srca čestitaju na hrabrosti i „ludosti“ u koju smo se upustili, gotovo da zahvaljuju.
Kako u modernom društvu, koje često naglašava individualizam, gradite zajedništvo u kojem su karijere oboje supružnika i odgoj djece u harmoniji, a ne u sukobu?
U potpunosti se slažem s Vama da živimo u vrijeme individualizma, usudim se reći čak i sebičnosti u kojem se često naglasak stavlja samo na „ja“, „moje“ i „meni“. Društvene se norme postavljaju tako da su obitelji s više djece automatski promatrane kao socijalni slučajevi i nerijetko nailazimo na brojne predrasude čim spomenemo da imamo više djece. Međutim, brojni su primjeri da to ne mora biti tako i mi smo, hvala Bogu, okruženi brojnim prijateljima i obiteljima koje su postavile drugačije standarde i koje pokazuju da se i danas može dostojanstveno živjeti bez obzira na broj djece. Nama konkretno jako pomaže to što nam djeca pohađaju katoličku osnovnu školu i katolički vrtić te ih od malih nogu učimo radosti zajedništva, dijeljenja, prijateljstva, vjere… Ipak, ne smijemo zaboraviti da obiteljskoj harmoniji najviše pridonosi skladan odnos žene i muža. Mi često volimo reći, kada je između nas supružnika sve u redu, onda će i u obitelji i na poslu biti sve u redu.
Kako Vi i Vaša supruga nastojite djeci prenijeti vjeru – ne samo kao tradiciju već kao živu snagu koja usmjerava njihove odluke?
Trudimo se imati zajedničku obiteljsku molitvu koja se nekako uvijek izlijeva iz dana koji smo upravo završili. Sami smo osmislili molitveni obrazac u kojem kroz različita razdoblja, te ovisno o vremenu kroz godinu, molimo “stalne” molitve, ali je uz njih svaki dan prisutna i kratka slobodna molitva zahvale, potrebe, zagovora. Sjećam se da je naš Petar jako dugo odbijao sudjelovati kada smo ga pitali “želiš li ti nešto reći dragom Bogu?”. Međutim, kada je prvi put pristao, ostali smo bez riječi čuvši kako moli za sve ono što je njegovu četverogodišnjem srcu tada bilo važno. Na taj se način trudimo djecu poučiti moliti sve poznate molitve, ali ih poučiti i razgovarati s Bogom o onome što je njima važno. Naravno, uz molitvu, važna nam je nedjeljna sveta misa, a tu su i svakodnevni blagoslovi djece, blagoslovi roditelja, strelovite molitve u automobilu do škole, devetnice, nesebičnost, pomaganje drugima… Ali da ne ispadne da je sve savršeno, imamo mi jako puno padova i prostora za napredak, kako u molitvi tako i u međusobnim odnosima i odnosima prema drugima…
U vremenu demografske krize i straha od budućnosti, što biste poručili mladim parovima koji se kolebaju oko proširenja obitelji? Gdje leži najveća radost života u “velikom gnijezdu”?
Znate da kažu da svako dijete donosi svoj kruh. Mi možemo potvrditi da je to tako i da je svako dijete koje smo primili od Boga sa sobom donijelo brojne blagoslove nama i našoj obitelji. Zato držimo da se ne treba bojati neizvjesnosti ili imati strah od budućnosti. Dragi Bog nikada ne daje križeve za koje nije siguran da ih možemo nositi. U domu u kojem prevladava ljubav prema Bogu i prema bližnjemu sve je moguće. A ovaj bi tekst bio prevelik da pokušamo dočarati sve radosti, sve ljepote, kao i sve izazove života u „velikom gnijezdu“. Ohrabrite se i nećete požaliti – zaključuje izv. prof. dr. sc. Zlatko Stapić.
Komentari (0)