Danas je taj dan, dan kada će konačno spaliti tu vješticu! Baš se lijepa gomila mojih suboraca skupila da vidi kako će…
Danas je taj dan, dan kada će konačno spaliti tu vješticu! Baš se lijepa gomila mojih suboraca skupila da vidi kako će gorjeti prokletnica! Nisam mislio da ću dočekati taj dan nakon dugoga suđenja! Vidim po licima moje braće Engleza da su i oni ovdje da se uvjere kako se ovoga puta ne će izvući! Zbog nje je umro moj brat po oružju, moj prijatelj! Dodirujem desnom rukom zavoj s njegove smrtne rane pun osušene krvi, strah me da ga nisam izgubio. Tu je! Moj dragi prijatelju, ovako ćeš i ti vidjeti kraj sotonine kćeri, na kraju smo mi pobijedili. Nakon što je spalimo, Francuzi se više ne će moći oduprijeti našem pravednom ratu! Mrzim ju svim tijelom svojim i svom dušom svojom, kada bih joj se barem mogao dovoljno približiti u povorci prema lomači da joj pljunem u lice! Pokuša li pobjeći, ili Francuzi u zadnji tren dođu u pomoć ili da se bilo što drugo dogodi u smjeru izbjegavanja pravedne kazne, ovo koplje u mojoj desnoj ruci spremno će joj probosti crno srce! Gomila se uskomešala! Guraju me… Moram se progurati i zauzeti dobro mjesto. Želim joj pogledati u oči, da vidi moju mržnju. Evo ga, razdvojila se gomila kao more pred Mojsijem kako bi se napravio put prema lomači. Uspio sam! Stojim tik do puta kojim će ona proći. Vidim svećenike! Mora biti da je ona iza njih. Sporo se kreću. Kakvo uzbuđenje! Svi moji drugovi viču pogrdne riječi! Ja sam previše uzbuđen pa samo vičem, nešto neartikulirano. Evo je, sada će pored mene proći ta bludnica, ta luđakinja, ta otrovnica, ta… djevojka kratke kose? Gotovo djevojčica? Što je ovo? Je li to zbilja bila ona? Ma nije moguće! Ta mršava cura blijedoga lica ošišana na kratko? Možda je ovo još neka koju će spaliti uz nju? Moram se približiti da čujem što svećenik govori. Mhhhm, mhmmm. Evo, čujem… Da, to je ona! Đavao zbilja zbija neslane šale s nama! Kako to može biti ona koja nas je porazila toliko puta u bitkama? Kako to može biti ona na čiji spomen imena drhte i najhrabriji među našim četama? Kako to može biti ona zbog koje mojega prijatelja pokriva zemlja? Ta ona drhti kao obično dijete! Suze, lije suze! Odakle joj pravo? Što to traži pogledom? Možda one demonske glasove za koje pričaju da su joj pomagali? Ali, ali… Je li moguće da ona gleda prema meni?! Srsi mi prolaze niz vrat! Kako lijepe oči pune spokoja! Ne! Ona je neprijatelj! Prekrasni neprijatelj… Tako krhka, tako mala, u isti mah i blijedih i rumenih usna… Zašto me tako gleda? Zašto i meni sada suze jure niz obraze? Što li sam joj ja napravio? Podsjeća me na djevojku iz mojega kraja. Ovo je neka zabuna! Moram prići još bliže! Zapalili su vatru! O, Bože! Zar ćeš dopustiti da takvo slabo biće proždre miris sprženog mesa?! To nije u redu! To nije u redu! Što to radimo!? Strah! Osjećam njezin strah! Trza se i pogledom traži spas u zadnji čas! Vatra je sve bliže i bliže! Sigurno je već peče! Ne mogu to gledati… Ona viče nešto! Zna da nema spasa! Traži križ da ga poljubi! To je jedini spas koji se nudi! No zašto svi stoje kao ukopani? Zar nemaju milosti? Barem to… Moja ruka dodiruje zavoj mojega prijatelja, da mi dadne snage da preživim ovo, ali ja više ne osjećam mržnju, već nešto drugo… Žalost, ne, čak tugu… Zašto joj nitko ne će dati križ da ga poljubi? Zar bi to vještica tražila? Ako je nešto sagriješila, pa sada se kaje! Svi imamo pravo na to! Ako je kriva, onda ima pravo zazvati milost Boga! Razbojnik na križu s desne Krista imao je to pravo, pa ima ga onda i ona! Moje se ruke miču mehanički, lomim gornji dio koplja, vadim zavoj mojega pokojnog druga i vežem taj gornji dio na preostali duži dio koplja u znak križa. Ne znam od kuda mi snaga, ali razmaknuo sam sve pred sobom, prošao kroz stražu kao kroz duhove i došao pred nju! Digao sam križ do njezinih usna iznad plamena, ona me gleda duboko u oči i ljubi križ. Nikad nisam i nikad više ne ću osjetiti takvu ljubav, osim možda kada dođem pred Boga. Jadnica je klonula od boli… Gori! Gori! Gori Ivana Orleanska!
Komentari (0)