Ovoga puta Netko me je počastio s dva dana boravka u glavnom gradu naše lijepe Slavonije. A on – grad na Dravi – zanio me mnogobrojnim dojmovima koji, iako prejaki, moraju, čekajući, sazrijevati.
Ovoga puta Netko me je počastio s dva dana boravka u glavnom gradu naše lijepe Slavonije. A on – grad na Dravi – zanio me mnogobrojnim dojmovima koji, iako prejaki, moraju, čekajući, sazrijevati.
Ali kad sam rezimirao mnogobrojne pulsirajuće teme, učinilo mi se da ovaj put mogu krenuti s nečim što je čvrsto utjelovljeno u tkivo Osijeka, a ipak uz sebe veže različite dvoglede i poglede. S tom mišlju pristupio sam instalacijama triju skulptura u prostornom tkivu grada Osijeka.
Šetač
Šetač (August Cesarec) je kultna osječka statua, rad Stjepana Gračana, instalirana 1974. godine. Smještena je na propulzivnom – šetačkom dijelu osječkog središta. Figura je u punom zamahu, s isturenom desnicom u iskoraku, i ljevicom kojoj pripada ‘idući’ korak. Ruke, koje održavaju ravnotežu hoda, svaka na svoj način određuje poruku skulpture: desnica je odvažna – mišićno napeta, prava radnička, dok ljevica, zaštitnička, rukom drži svežanj knjiga.
Iz svoga kuta, mogu reći, to je tipična soc-realistična figura koja komunicira sa šetačima, ne pogledom i gestom, nego našim upitom: kako je moguće u jednoj osobi skupiti sve te suprotnosti: radnu, intelektualnu i samodostatnu snagu.
Tuđman
Utemeljitelj i prvi predsjednik Hrvatske dobio je spomenik (djelo Ante Jurkića, 2013.) na trgu, većim dijelom zatvorenom okolnim zgradama, na pravilnom, nevelikom postolju. Predsjednička figura čini pokret, ali to nije hod, već pomak ljevice koja se razgibava dok je teret figure na statičnoj desnici. Predsjednikove ruke nisu one koje održavaju ravnotežu tijela u pokretu već govorničke geste koje napetima drže slušatelja. I oblikovanje figure predsjednika, kroz monolitnost tijela, uz stilizaciju kaputa i košulje odišu kompaktnošću figure i poruke koju ona šalje publici što stoji ili prolazi pored nje.
Starčević
„Ocu Domovine” Osječani su posvetili najveći trg, onaj koji je gotovo kružno određen, ali ipak propustan za tramvaje, automobile i ljude. No, svi oni, živi i neživi, moraju se obazreti i pogledati velebnog Starčevića – 3,90-metarsku figuru, rad Mira Vuce iz 2007. godine. Za razliku od prethodne dvije figure, Starčević potpuno kontrolira trg na koji je postavljen: masivnošću svoje figure, veličinom postolja na koji je postavljen, osloncem na obje noge i desnicom, s ispruženim kažiprstom, koja upozorava. A mi koji slijedimo liniju prsta, odlazimo do pazuha ispod kojega, to ‘znamo’, Starčević drži program o samostalnoj i suverenoj domovini.
I taman kad pomislimo kako se Osijek najviše divi Starčeviću, moramo se vratiti teksturi s kojom je oblikovana ‘ploha’ njegova tijela. Nije to čvrsta i glatka površina koja ga potpuno drži nadređenim u njegovoj ideji, već je to niz nepravilnih izmjena udubljenja i izbočenja te tijelo „Oca Domovine” čine ‘uznemirenim’.
Tako nam Osijek, uz tri statue, prostorom i tehnikom obrade, nudi promišljanje o povijesnim veličinama, i nama s njima. Mi samo trebamo stati i postaviti sebi poneko smišljeno pitanje.
Tekst i fotografije
Zvonko Madunić
Komentari (0)