Kad sam već pomislila da neću ništa dodavati svojem arsenalu mirotvornih članaka, naišla sam u tisku na jednu rečenicu nad kojom sam se dobrano zamislila. „Ratovanje je timski sport.“ Tu je rečenicu izrekla jedna borkinja, tj. žena koja je aktivno
Kad sam već pomislila da neću ništa dodavati svojem arsenalu mirotvornih članaka, naišla sam u tisku na jednu rečenicu nad kojom sam se dobrano zamislila. „Ratovanje je timski sport.“ Tu je rečenicu izrekla jedna borkinja, tj. žena koja je aktivno
u prvim redovima sudjelovala u našem Domovinskom ratu. Pročitala sam njezin intervju. Moglo bi se doista reći: hrabra žena. Spašavala je živote, rukovala s oružjem (ne spominje je li koga ubila), bila je sama ranjena i na kraju je uspjela izvući živu glavu i objaviti bilješke o ratnim zbivanjima. Vjerujem da su te bilješke vrijedne čitanja.
Kad listamo knjige o ratu (ili se trudimo čitati ih), ili pak gledamo filmove o ratovima, (što je mnogo lakše od svakog čitanja), dojmovi će nam biti sasvim drukčiji od dojmova koje bismo stekli da smo i sami sudjelovali u ratu. Na ekranu, pa i na papiru, ima nešto zanimljivo u ratnom događanju. Uzbudljivo je pratiti napade, različita skrivanja i osvajanja, lukave taktike i strategije. U ratnoj dinamici lako je zapaziti i prave ljudske vrijednosti kao što su požrtvovnost, neustrašivost, spremnost pomoći, pa i razumijevanje prema protivniku. U stvarnosti, za razliku od filmskih ili književnih prikazivanja, rat ostavlja teške posljedice. Jedan je naš general jednom rekao da je bolje danima i mjesecima pregovarati nego deset minuta ratovati. On je očito znao o čemu govori.
No da se vratim rečenici s početka članka: „Ratovanje je timski sport.“ U toj je rečenici sadržano nešto na što se obično ne obraća pozornost. No meni se često činilo, sada se toga prisjećam, kako u dokumentarnim ratnim scenama, dakle ne u fiktivnim događanjima, mnogi muškarci uživaju u društvu svojeg oružja, pa i u rovovima. Ratovanje im je zadovoljstvo. Šuljanje kroz šumske proplanke, utvrđivanje u rovovima, jurnjava preko polja pod opasnom pucnjavom, sve je to poput uzbudljive adrenalinske igre, istina, vrlo rizične, jer može se izgubiti život, ali život se može izgubiti i u opasnim sportovima i ostalim životnim avanturama. No ratovanju valja dodati i razna društvena napredovanja, odlikovanja, ako se preživi, pa i trijumf pobjede. Ne treba zanemariti i činjenicu da se ratovanjem zarađuje za život, da je nekim muškarcima ipak draže ratovati, dakle i ubijati, nego besposličariti. Dakako, ne svima, jer ratovanje po zakonu spada u „dužnost“ za sve muškarce određene dobi. Što svaki pojedinac misli o svojem sudjelovanju u ratu, to se ne pita. No poznato je da su mnogi bili zatečeni susretom s tzv. neprijateljem: pred njim stoji nepoznat mladić s puškom, bezazlena izražaja lica, koji mu nije učinio ništa nažao i kojega treba ubiti. Pitanje je sada tko će koga prije ubiti. Dužnost je dužnost. Ratovi završavaju primirjima, ali u ljudskim glavama traju desetljećima. Odjednom se čuje glas savjesti. I pobjednicima život postaje nesnosan. Kako gledati u oči djeci i ženama, a nevidljivi film ratnih strahota svaki se čas javlja u svijesti? Nema odgovora na pitanje zašto je sve to bilo potrebno.
Ljudska povijest nije drugo nego povijest ratova. Postoje vojne akademije gdje se mnogo toga izučava pa vojni poziv može postati glavno životno zanimanje i u doba mira, a ne samo rata. Taj poziv nije u naravi ženama, osim u iznimnim slučajevima. Takvima je možda ratovanje “timski sport”. Sve je lijepo i dobro dok taj “timski sport” ne pokaže svoje pravo lice. Tehnika je od rata učinila takvu strahotu da bi svi narodi morali prešutno odustati od te nečasne aktivnosti. S druge strane, svi bi se morali udružiti, i istok i zapad i sjever i jug, u borbi protiv zajedničkog neprijatelja koji ugrožava danas i sve velike i sve male sile, dakle sve narode i države bez iznimke, a to su prirodne katastrofe. U današnje vrijeme prirodne katastrofe (namjerno ne kažem klimatske promjene, jer riječ promjena nema onu snagu koju ima riječ katastrofa) pokazuju da je naš planet izgubio strpljivost i da ne dopušta nekažnjivo haračenje po svojim prirodnim bogatstvima. Svjetski vođe, koji na svojim summitima govore samo o oružju i potrebi što većeg naoružavanja, očito nisu dorasli svojoj ulozi u današnjem vremenu. Oni se nisu pomakli dalje od 19. stoljeća i najbolje bi se osjećali u društvu onih koji su pripremili Prvi i Drugi svjetski rat, a kojih srećom više nema. No, da ne izgubimo potpuno nadu, nemojmo u vojsci gledati samo opasnost za mir. Planet Zemlja, koja nam je bila hraniteljica, navijestila nam je rat. Nema kutka koji se može osjećati sigurnim pred njezinim bijesom. Možda nismo svjesni toga da tisuće polomljenih stabala diljem Europe predstavljaju našu pregaženu, poraženu obranu. Ta su stabla bila naši pravi vojnici u borbi za opstanak. Prepolovljeno je i životinjsko carstvo koje je, poput najboljih prijatelja, dijelilo našu sudbinu. Ljudske su patnje u svemu tome upravo nemjerljive.
Ako sam sumnjičavo gledala na ljudsku vojsku, sada pred pravom opasnošću, moram se ispričati. Planet Zemlja, tako ljutit i žestok, nije bio naš neprijatelj, nego naša zajednička domovina. Ugrožava nas, jer smo ga mi ne samo ugrozili nego uništili svojom pohlepom i pogrešnim politikama. Vojska, kao vrlo disciplinirana institucija, ima konačno vrlo koristan i human zadatak. Pomagati nesretnim ljudima, nesretnoj prirodi, koje pogađaju poplave, potresi, požari. “Timski sport” neće tada služiti ubijanju nego spašavanju života i svaka mu čast!
LJILJANA MATKOVIĆ-VLAŠIĆ
Komentari (0)