Preskoči na sadržaj
Pitanja za intervju, obitelj Marić
Razgovori Iz kolumne Iz života

Pitanja za intervju, obitelj Marić

Stjepan Baloban 28. travnja 2026. 9 min čitanja 2 čitanja

Mlada obitelj Marić živi u Osijeku. Majka Danijela i suprug Igor imaju zanimljivu priču. Oboje su iz Donjeg Miholjca (roditelji porijeklom iz…

Mlada obitelj Marić živi u Osijeku. Majka Danijela i suprug Igor imaju zanimljivu priču. Oboje su iz Donjeg Miholjca (roditelji porijeklom iz Bosne i Hercegovine), školovali se u istoj školi, studirali u istom gradu, ali nisu se vidjeli desetak godina nakon odlaska iz rodnog mjesta. Iako su među njima postojale simpatije tijekom djetinjstva, dugo vrijeme izbivanja iz mjesta učinilo je svoje. Prošao je dug put čežnje i traženja dok se nisu ponovno sreli. Imaju troje djece, a to su: Lucija (9), Ante (7) i Anđela (2). Danijela nam priča:

Iako smo iz istog mjesta, nismo se susretali sve do dočeka 2015. godine kada smo se slučajno susreli u jednom kafiću u Osijeku. Evo kako Gospodin vodi život… Naime, bila sam u kasnim dvadesetima, završila fakultet, imala posao, proputovala, pohađala tečajeve, izlazila… no čežnja srca za momkom i traženje istog nikako nisu urodili plodom. Sve do jednog klanjanja, gdje sam onako iskreno zavapila Gospodinu: evo me, gola i bosa pred tobom, dajem ti sve ovo što imam (grijehe, talente, diplome, materijalno, obitelj, prijatelje, dosadašnji život i želje), sve ti dajem, ništa mi to više ne treba niti mi išta znači, sve sruši i ti čini dalje što želiš sa mnom… nedugo nakon toga, na dočeku Nove godine, srela sam Igora, nakon toliko godina… Nije me prepoznao, ja sam ga pozdravila i produžila. Prijatelj ga je podsjetio da sam to ja. Pitao me za broj mobitela, otišli smo na kavu, postali momak i djevojka… Nakon druge kave rekla sam mu o predbračnoj čistoći: sve je prihvatio, išli smo zajedno na klanjanja i nakon godinu dana hodanja smo se zaručili, a nekoliko mjeseci poslije i vjenčali. U svibnju ove godine slavimo 10. godišnjicu braka.

Ove godine Udruga DUHOS slavi 15 godina postojanja, a vi ste bili dugogodišnjom tajnicom Udruge. Što vam je značila Udruga u studentskim danima i koje dobrobiti toga sastajanja osjetite danas?

DUHOS mi je bio nešto najbolje u studentskim danima. I danas ga spominjem svima, rado se sjećam aktivnosti, osobnog susreta s Gospodinom i prepričavam crtice i događaje svojoj djeci. Kada sam iz malog mjesta došla u Osijek na fakultet, mama mi je dala ovaj savjet: pronađi u crkvi zajednicu studenta koji se okupljaju oko svećenika, moli i uči i ne boj se ničega. To je najbolji mogući životni savjet koji mi je dala. Blizinu Isusa koju smo osjetili kroz patera Areka i njegovo djelovanje nešto je što je postavilo temelj za cijeli život. Sada se nakon toliko godina vide plodovi u ljudima koje susrećem, a bili su dio DUHOS-a.

Tijekom godina, nakon studija, prijavljivali ste brojne projekte za Udrugu DUHOS. Čemu ste se tada radovali?

Iskustvo koje sam stekla kroz posao željela sam podijeliti, u smislu da DUHOS ima financijsku podršku i da može bezbrižno ići naprijed u aktivnostima koje trebaju i organizacijsku i novčanu podršku. Željela sam širiti majčin savjet, omogućiti i drugima da dolaze do duhovne hrane u trenutcima u kojima im je ona potrebna. Znala sam da ja u tome mogu pripomoći tako da upotrijebim vještine i znanje koje mi je Gospodin darovao. Jako me veselila svaka nova ideja studenata koju su iznosili na sastancima, a koja je uvijek značila dovesti nekoga Gospodinu. Naš pater Arek i njegovo neumorno davanje, traganje za načinima kako prići studentima, približiti Gospodina, uvijek su bili dodatni poticaj za dati se još više. On je vukao sve nas Gospodinu. Sjećam se kad smo išli u studentsku menzu na ručak, bio je uvijek tu, prisutan, na nekim od fakulteta imao je i mali ured da bude bliže studentima za ispovijed, razgovor, u kapelici, knjižnici, kampusu, na klanjanju. Njegova gorljivost za Gospodinom prelijevala se i na nas. Ništa mu nije bilo teško, nikad se nije žalio, uvijek s rečenicom: što misliš o ovome, što bismo još mogli, hajmo, idemo. Naravno da je bilo i kritika i neslaganja, ali to se toliko brzo izgladilo da smo odmah krenuli dalje.

Kako sada provodite vrijeme s obitelji? Čemu poučavate svoju djecu?

Sada smo posvećeni djeci jer su mali i trebaju nas. U tome vidimo svoj najvažniji poziv. Bilo je faza u životu kada mi je jako nedostajalo otići na klanjanje i tada sam mislila: zapuštam molitvu, neće biti dobro, kako ću dalje ovako kroz život… dok zapravo nisam shvatila da mi Gospodin daje ovaj majčinski, obiteljski poziv kao prioritet, da sam potrebnija saslušati svoju djecu u trenutku kada njima to treba. I onda sam pronašla druge metode molitve – kad kuham ručak, pustim duhovnu glazbu, djeca su tu, slušaju, počnu pjevušiti. Oni mi ispričaju neku situaciju iz vrtića ili škole pa im navedem konkretan primjer kako mi je Gospodin pomogao. Molimo večernju molitvu (Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, Sveti Mihaele i Anđele čuvaru). Važno je da nauče moliti molitve, ali još mi je važnije da nauče razgovarati prijateljski s Bogom pa onda krenem razgovarati u njihovo ime i kažem: Dragi Bože, hvala ti za današnji dan, hvala ti za tete u vrtiću, oprosti što sam bio bezobrazan prema sestri itd. Onda oni iz svojih soba krenu dovikivati svoje molitve i predavati Bogu svoje misli, strahove i događaje toga dana. Važno mi je pokazati im da je crkva prostor u kojem su uvijek dobrodošli, pa tako kad smo u šetnji gradom, uđemo u crkvu na jednu minutu, samo da pozdravimo Isusa. I nikako ih ne propuštam blagosloviti svaki put kada idu u vrtić/školu. Suprug im svake večeri kaže staru hercegovačku molitvu koju ga je naučila baba: Laku noć, Bog ti bio upomoć i čuvao te dan i noć. Kada završe obveze (posao, škola, vrtić), svi smo na okupu. Oboje uživamo u obiteljskom životu jer nam je sve zapravo novo i sve nas raduje.

Imate li vremena za supružničke odnose? Kako njegujete bliskost? Naime, mnogi se supružnici udalje jer je mnogo obveza i ubrzan je stil života. Imate li vi vremena jedno za drugo?

Uvijek ga pronađemo. Vodimo se onom: djeca će odrasti i otići, a nas dvoje ostati. Ako ne budemo njegovali odnos, što ćemo poslije? Na temelju prvih deset godina braka, rekla bih da je važno rasti svaki dan, baš kroz probleme koje nam servira svakodnevica. Vidim puno primjera oko sebe gdje uskaču bake i djedovi (ne kažem da je to loše), no oni se onda umiješaju u što treba i što ne treba. Suprug i ja otpočetka sami živimo, i tako nekako smo rasli skupa u zajedničkom životu i kroz svađe, prepiranja, no uvijek smo tu jedno za drugo – ne odustajemo. Postavili smo kućanstvo i obveze oko djece tako da smo sami i da nema treće osobe koja će uskočiti, nego da podmećemo leđa jedan za drugog. Od vođenja u vrtić, obavljanja trgovine, spremanja, uspavljivanja… Smatram da nas je upravo to i izgradilo i učvrstilo naš odnos. Jer vidiš teškoću onog drugog i pokušavaš mu pomoći, tu uvijek dođe do iskrenog razgovora jer onda otvoriš srce i ispričaš sve što te muči pa zapravo vidiš problem iz nekog drugog kuta. Uvidjela sam važnost toga da sam s djecom kod kuće. Mogu se posvetiti djeci, suprugu, kućanstvu. Bila sam u obje situacije – kada sam morala trčati na posao, voditi djecu u vrtić, vraćala se slomljena nakon posla kući gdje bi me poslije čekale obveze s djecom, a najradije bih legla i spavala do sutra ujutro. Sada sam, evo, već gotovo tri godine kod kuće i mogu punim srcem reći da mi je to nešto najbolje: rasterećena od svega, prisutna – što se onda naravno osjeti i u partnerskom odnosu. Istaknula bih tri stvari koje primjenjujemo: zajednička molitva, iskreni razgovori te bračno darivanje. Mislim da se bez toga gubi tlo pod nogama u današnjem svijetu. Važni su nam mali znakovi pažnje: lijepa poruka, zagrljaj, zaplešemo u kuhinji kad zasvira naša pjesma na radiju, cvijet u hrpi povrća sa subotnje tržnice, naš bosansko-hercegovački humor i sjećanje na priče naših roditelja koje uvijek isplivaju u trenutcima teškoća, uglavnom usputne sitnice koje život znače…

Što biste poručili mladima, studentima i/ili mladim obiteljima?

Mladima bih poručila: tražite svoje mjesto unutar crkve – ne bojte se. Tu ćete jedino naći hranu, duhovno se ojačati za životne borbe koje vas tek čekaju i za koje vas nitko ne može pripremiti, osim sami sebe u produbljivanju vjere i odnosa sa živim Gospodinom. Svijet vam neće ništa dati, no i kad vas opustoši – ne posustajte – uvijek se možete dignuti i uvijek se možete vratiti Gospodinu. Dobro otvorite oči pri izboru životnog partnera, jako je važno prepoznati prvo vlastite mane i vrline, a onda i od onog drugog i nikada ne očekujte da će se netko promijeniti.

Studenti… godine studiranja su jedan tako dragocjen period života u kojem imaš vremena raditi na sebi, s Gospodinom. Iskoristi to vrijeme!

Mladim obiteljima poručila bih da se ne boje djece i životnih teškoća. Da njeguju svoj odnos sa supružnikom i da nikada ne odustaju od njega/nje.

Reklamni prostor · 728 × 90

Stjepan Baloban

Profesor moralne teologije i autor brojnih knjiga o etici, dijalogu i suvremenim društvenim pitanjima.

Komentari (0)

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)