ili darovanim vremenom Vrijeme liječi sve, opće je mjesto ili otrcarija (riječ iz sufiksalne porodice: bedarija, bezvezarija, gluparija, brbljarija, svinjarija, zrzavrzljarija…) koja…
ili darovanim vremenom
Vrijeme liječi sve, opće je mjesto ili otrcarija (riječ iz sufiksalne porodice: bedarija, bezvezarija, gluparija, brbljarija, svinjarija, zrzavrzljarija…) koja se toliko puta ponovila da više ne znači ono što bi trebala, ili točnije: ljudi su je usvojili kao neku vrstu magle i nikad nisu razmaknuli maglu da vide značenje izraza/otrcarije. Ako ga još uopće ima.
Ili ga čekaju poput Beckettova junaka Godota.
Vrijeme ne liječi samo po sebi, inače bi se propisivalo, doduše bogohulno! (jer ne pripada čovjeku, ali u svojoj oholosti misli da jest), kao lijek. Zapravo se događa proces psihološke, neurološke i socijalne prilagodbe. Vrijeme omogućuje prilagodbe, ali ih samo po sebi ne uzrokuje. Emocionalna bol ne smanjuje se linearnim prolaskom dana. Nestaje ili popušta tek kad se dogode nutarnje promjene poput prihvaćanja, razumijevanja, prerade iskustva ili izgradnje novog smisla. Dakle, vrijeme je okvir, a ne lijek. Nije jednako, i zna se kako sve usporedbe šepaju (jer moraju šepati), ali to je kao da se kaže kako je zasitio lonac, a ne hrana koja se u njemu kuhala.
Ljudski organizam, i tijelo i psihu, pokreće snažan mehanizam preživljavanja koji se može sažeti u dvije sposobnosti:
1. Neuropsihološka prilagodba: Mozak ima svojstvo neuroplastičnosti pa s vremenom pregrupira neuralne uzorke tako da smanjuje akutnu emocionalnu bol. Šok i tuga prirodno se mijenjaju kroz tzv. proces habituacije – intenzitet popušta kako se mozak privikava na novu stvarnost. (Postoje manualne vježbe, poput krpanja čarapa, to se još radi!?, ili pletenja, slaganja lego-kocaka, pranja posuđa…, koje će zaokupiti našu pozornost i tako, dok ih obavljamo, trenutačno smanjiti bol. Naime, jaka tuga aktivira neuralne mreže koje pojačavaju introspekciju i emocionalnu obradu, limbički sustav zauzima pozornicu, a precizni manualni rad preusmjerava moždanu aktivnost na senzomotorne i izvršne sustave, što privremeno stišava emocionalne petlje. Ručni je rad kombinacija taktilnog iskustva, ritma, malih zadataka koji stvaraju mikrouspjehe, perceptivne točnosti i potpune zauzetosti radne memorije. Tuga nije potisnuta nego je regulirana, ostaje u pozadini, postaje manje preplavljujuća, gubi intenzitet, više nije glavni tijek svijesti. Kad završimo, često se osjećamo smirenije i jasnije zato što se prefrontalni korteks povezao s limbičkim sustavom i ukrotio ga.)
2. Psihološka integracija: Ljudi imaju iznimnu sposobnost da traže smisao u priči koji im pomaže preživjeti. Adaptacija ne znači zaborav, nego ugradnja gubitka u životnu priču.
Jednostavno: nismo stvoreni da ne osjećamo bol (ne odnosi se na one s kongenitalnom analgezijom), nego da se s njom razvijamo (evolucionisti bi rekli evoluiramo).
Vrijeme ne može ukloniti događaje, nego ih čini podnošljivima jer čovjek izgradi novi identitet, nauči živjeti s prazninom da ona ne atrofira njegovu volju za životom, pronađe novi odnos prema prošlosti. (Da, Sunce možda više nema isti sjaj, ali i dalje sja. Iako je taj sjaj Sunca zapravo subjektivni osjećaj, a ne objektivna stvarnost. Jer smo onaj sjaj doživljavali s nekim tko je bio naš život.)
Konačno: neki gubitci ostaju trajni ožiljci, ali ožiljak ne znači bolest nego preživjelu ranu.
Dakle, ne liječi vrijeme – liječi adaptacija. Vrijeme samo pruža prostor da se ona dogodi.
Vrijeme se ne ima – ono se prima i daruje
U konačnici, vrijeme se ne posjeduje; ono se prima i daruje. Nismo gospodari vremena, nego njegovi upravitelji. Ono postaje blagoslov kad ga živimo svjesno, a teret kad ga propuštamo u nesvjesnosti i govorimo nemam vremena. Duhovno gledano, vrijeme je prostor u kojem se čovjek susreće s Bogom, s drugim čovjekom i sa samim sobom. Psihološki gledano, ono je okvir u kojem se oblikuje karakter. Ne pobjeđuje onaj tko ima vremena, nego onaj tko ga pretvara u smisao.
Tanana, ali ipak, razlika između glagola darivati i davati. Kad se daje, nema konotacija svečanosti, pa čak ni moralne ili emotivne obveze. Davanje je svojevrsni čin samoostvarenja, koji čovjek čini iz vlastite prirode kao izraz svoje ljudskosti. Možda ga dobro opisuje frazem iz ruke u ruku. Njime se kaže da se mijenja vlasnik nečega, i u tome se iscrpljuje sve značenje navedena čina. Između davati i uzeti nema ni jednog frema (dvadeset četvrti dio sekunde) koji bi ukazivao na neku vrstu psihološkog duga ili čak afektacije. Nema mjesta patetici i ceremonijalnosti. Može se davati/dati ne gledajući u primatelja.
U ljudskom davanju nešto je božansko!
U ljudskom darivati teško je zamisliti da bi se to moglo izvesti bez patetike. Ako ni zbog čega drugoga, onda se sigurno ne može darivati ne gledajući u primatelja. A ako i može, a ne može, tada je teško zamisliti darivanje bez fremova između darivanja i primanja. Darivajući, čovjek želi biti viđen, želi da mu zahvali primatelj, želi potvrditi svoju ulogu, želi biti moralno superioran, makar suptilno.
Nije li sve to dovoljno da se razlika između glagōlā davati i darivati uoči, tada se može zamisliti situacija: netko nam dođe pitati malo soli jer mu je nestalo, dakle nekoliko prstohvata. U kojoj bismo mu situaciji prstohvat soli darovali. Ni u jednoj, osim možda u ironiji ili šali. Jasno je kad je riječ o manjem broju ljudi i manjoj cijeni onoga što se daje, darivanje gubi svoju primjerenost. Situacije jedan na jedan i kad se razmjenjuje nešto skromno i svakidašnje čin darivanja kao da se samim okolnostima isključuje. Tada se pojavljuje nešto drugo: jednakost, najprirodniji ljudski odnos. Čin postaje običan, svakidašnji, neupadljiv, a upravo u toj jednostavnosti otvara se prostor za nešto više. Takav čin, lišen ceremonije i uzvišenosti zadobiva svoju nenametljivu vertikalnost: povezuje nas s vlastitim najdubljim bićem i, posredno, s Bogom.
Kad čovjek doista daje, tada je u stanju koje najviše nalikuje na božansko.
Usudio bih se reći da samo Bog daruje načinom kojim čovjek daje.
Bog daruje bez ega, a čovjek daje bez ega. Bog daruje kao čovjek koji daje bez svjesne uloge darivatelja. U darivanju se čovjek uzvisi nad drugim, a u davanju se čovjek izjednači s drugim. Bog se uvijek izjednačuje – zato daruje kao davanje, a ne kao darivanje. Darivanje je čin odnosa, a davanje čin prirodnosti. Bog je izvor prirodnosti, ne ceremonije, zato njegovi darovi ne nose nadmoć, ne traže pozornicu.
Njegovi darovi dolaze kao da su samo dani, obični, neupadljivi.
Dakle: Bog daruje skromno, kao što čovjek daje kad je najčišći.
rudolf ćurković
(Možda ovaj požućeni dio teksta neznatno odvojiti, okvirićem ili nekako vizualno, jer autor piše kao da je dio cjeline, ali je malo odmaknuto.)
Komentari (0)