Specifično je za pohlepu da ona ne poznaje niti priznaje ikakve granice. Ona je neka vrsta zarazne bolesti.
Specifično je za pohlepu da ona ne poznaje niti priznaje ikakve granice. Ona je neka vrsta zarazne bolesti.
Možda je »pohlepa« riječ koja može objediniti mnogo toga negativnoga što se događa danas, ali i u nedavna vremena, kako u Hrvatskoj tako i na široj razini. Stječe se dojam da je upravo ta riječ, i sve ono što ona znači i sa sobom nosi, pravi i ultimativni uzrok gotovo besramnog ponašanja mnogih obnašatelja važnih službi na svim razinama modernog društva. Ne radi se samo o nekakvoj bolesnoj težnji za više »imati«, nego i o beskrupuloznosti kada je u pitanju stjecanje većeg ugleda u društvu. Pohlepa rađa tzv. karijerizam, pojavu koja nije prisutna samo u društvenim i političkim krugovima, nego zadire katkada i u crkvene krugove. Izgleda da je to osjetio i papa Franjo koji nije bez razloga bilo kakav karijerizam u Crkvi prozvao kao da se radi o bolesti gube. Pogotovo je pohlepa bilo kakve vrste nedopustiva kod kršćana i vjernika jer ona dijametralno odstupa i proturječi evanđeoskoj logici, a na društvenom planu pohlepa, poput neke kancerogene bolesti, razara samo tkivo društva.
Pohlepa u društvu
Specifično je za pohlepu da ona ne poznaje niti priznaje ikakve granice. Ona je neka vrsta zarazne bolesti. Kada ona proizvodi nečije blagostanje, bogatstvo, nečiji standard, neminovno zarazi i one koji inače nisu pohlepni. Drugim riječima, pohlepa u društvu uzrokuje temeljnu neravnopravnost u korištenju društvenih dobara. Osim toga, ona uvijek u svijestima mnogih, koji inače nisu pohlepni, zamagljuje granicu između dobra i zla, između poštenja i prijevare, između onoga što je moralno dopustivo i dobro i onoga što je individualno i društveno štetno i nedopustivo. Pohlepa ne bira sredstva pri stjecanju imetka i ugleda. Ona u pozadini »hrani« mnoge ljude egoizmom i surovošću. Kada se u jednom društvu dogode svakojake malverzacije, nelegalno bogaćenje, korištenje vlastitog, pohlepom stečenog, »ugleda« na socijalnoj, političkoj ili ekonomskoj razini, neminovno se u društvu događaju diskriminacija, nezadovoljstvo, pasivizam, tj. osjećaj kod građana da se na pošten način nikako ne mogu postići pozitivni rezultati unatoč uloženom trudu. Svima je jasno da tu prije svega govorimo o situaciji u Hrvatskoj. Ljudima je jasno da je pohlepa, a ne nekakva potreba, razlog često beskrupuloznog bogaćenja visokih dužnosnika. Ali se svaka takva rabota uvijek predstavlja kao tobožnja »briga za opće dobro«.
Psihološki problem pohlepe
Jasno je da nitko od onih koji su nelegalno stekli bogatstvo neće priznati da je to učinio iz pohlepe. Značilo bi to »posuti se s pepelom« i priznati krivnju. Ali je očito takva ljudska psiha postala istrenirana za ono što nelegalno čini. I to je ono najgore kod pitanja pohlepe: s vremenom ona postaje modus vivendi, čovjek se postupno »pomiri« s vlastitom pohlepom. Više u njoj ne pronalazi ništa lošeg. Kada je pohlepom dostigao cilj, pohlepa koja je bila sredstvo stjecanja tog cilja jednostavno nestane iz ljudske psihe. Ona se pretvara u »legitimni« pokretač svih inicijativa i jednostavno izgubi svoj negativni imidž. Čovjek pomalo postane rob pohlepe. Kako inače objasniti da se neke sumnjive ili nelegalne radnje uporno ponavljaju, a nitko se više na to ne obazire? Čovjek se uz pomoć pohlepe jednostavno »udomaći« u društvu, u obitelji, u krugu prijatelja, u političkim, gospodarskim, kulturnim i drugim, uz pomoć pohlepe stečenim krugovima. Svi ostali koji znojem svoga lica te marljivim i poštenim radom stječu imetak i ugled osjećaju se nemoćno. To je, nažalost, naša prečesta stvarnost. Pa se onda ne trebamo čuditi ako uporno govorimo o problemu korupcije, o krađi, o nelegalnom bogaćenju… Moguće je da je s vremenom pohlepa zatrovala mnoge duše te premnogi u našem društvu, poput noja, guraju glave u pijesak. Ipak valja znati da taj pijesak često postane toliko vruć da smo prisiljeni prije ili poslije iz tog pijeska izvući živu glavu.
Kriminalizacija pohlepe?
Koliko pohlepa može biti razorna i imati tragične i morbidne konotacije dovoljno govori slučaj koji se događao tri godine tijekom opsade Sarajeva, od 1993. do 1995. Ondje se odvijao tzv. ratni turizam. Naime, iznimno bogati i beskrupulozni ljudi iz Italije, SAD-a, Kanade, ali i iz nekih drugih zemalja vršili su tzv. »ljudski weekend safari«. Poput lova na jelene ili zečeve, jednostavno su pucali po ljudima na ulici zbog vlastitog »užitka«. Za svaki takav »safari« plaćali su između 200 i 300 tisuća eura u današnjoj vrijednosti. Postojao je tzv. »cjenik smrti«, gdje su tarife varirale ovisno o tome radi li se o djeci ili odraslim muškarcima i ženama. Talijanski novinar koji je taj slučaj istraživao tvrdi kako za takvu kriminalnu rabotu nije bilo nikakvih motiva. Radilo se, smatra on, jednostavno o užitku ubijanja, kao da se radi o lovu na divljač. Ali novinar je zaboravio da tu postoji itekako motiv, a zove se pohlepa. Pohlepa ne za novcem, jer se radilo o vrlo bogatim ljudima, nego je motiv bila pohlepa za ubijanjem, za razonodom, za prolijevanjem krvi nedužnih ljudi. Činjenica je da za sve to nitko zapravo nije odgovarao, a još manje bio kažnjen. Pa ako u Americi, Kanadi, Italiji nitko nije poduzeo ništa protiv tih građana-ubojica, moramo zaključiti da pohlepa doista u ovom svijetu ima širom otvorena vrata. Zapadne razvijene zemlje uporno se trude u Hrvatskoj pronaći nekakve negativnosti te njima mašu razvijenim zastavama, ali ne mare za to što su njihovi građani u tuđoj zemlji uz naplatu i iz čiste razonode ubijali nevine ljude. Pa ako te razvijene i bogate zemlje ne smatraju da bi se takva vrsta pohlepe kao što je bio tzv. »ratni safari« trebala kriminalizirati i strogo kazniti, možemo zaključiti samo jedno: ljudska pohlepa ne poznaje granice; pravni poredak i sudstvo zemalja iz kojih su dolazili »lovci na ljude« ne smatraju pohlepu zlom, čak ako zbog nje stradavaju nevini ljudi; ako i hrvatsko sudstvo i pravni poredak nisu sjajni, još uvijek su bolji od onih u zemljama »lovaca« na ljude.
Lead:
Koliko pohlepa može biti razorna i imati tragične i morbidne konotacije dovoljno govori slučaj koji se događao tri godine tijekom opsade Sarajeva, od 1993. do 1995. Ondje se odvijao tzv. ratni turizam.
Potpis pod sliku 01:
Prema podacima prikupljenim 1995. godine, snajperisti su u Sarajevu ranili 1030 ljudi i ubili 225, od kojih je 60 bilo djeca.
Komentari (0)