Globalni vojni proračuni u sjeni poruka pape Lava XIV.
Globalni vojni proračuni u sjeni poruka pape Lava XIV.
Početak 2026. godine razotkriva jedan od najupečatljivijih paradoksa suvremenog svijeta. Dok gotovo sve regije planeta bilježe rast vojnih proračuna, u Vatikanu se čuje snažan i nedvosmislen poziv na promjenu smjera. Papa Lav XIV. na misi u povodu obilježavanja 59. svjetskog dana mira na svetkovinu Marije Majke Božje, 1. siječnja 2026., upozorio je da se čovječanstvo ne spašava „oštrenjem mačeva“, nego neumornim nastojanjem da se razumije, oprašta i prihvati drugoga. Taj poziv dolazi u trenutku kada globalna vojna potrošnja doseže najviše razine otkako se sustavno mjeri, nadmašujući čak i vrhunce hladnoga rata. Svijet se, barem prema proračunskim stavkama, priprema za dugotrajno razdoblje nestabilnosti. Nakon Palestine, Ukrajine, Sudana, DR Kongo i brojnih drugih zemalja, napadnuta je i Venezuela. Treći svjetski rat širi svoje krakove kao hobotnica, ostavljajući iza sebe milijune poginulih i ranjenih, beskućnika i migranata, bijednika i ljudi spremnih na osvetu, koje će nazivati teroristima.
Izgleda da je kardinal Robert Francis Prevost, kad je za svoje papinsko ime izabrao ime Lav, bio svjestan da će se poput Lava Velikog morati suočiti s oružanim sukobima širih razmjera nego što je bio Benedikt XV. koji je Prvi svjetski rat nazvao „samoubojstvom Europe“. Bilo je očito da će kriza, koju su izazvali svjetski moćnici svojim nepoštivanjem međunarodnog prava, dovesti do samovoljne prevlasti pojedinaca, koji svojom oružanom, gospodarskom, financijskom i tehnološkom nadmoći ubijaju, razaraju, otimaju i zauzimaju područja prema vlastitim interesima. Obnavljaju svijet u kojem moć, a ne pravo, oblikuje ishode i u kojem je svijet podijeljen na suparničke sfere utjecaja kao što je bilo u 19. stoljeću.
Vjerojatno je i to jedan od razloga da je upravo početkom godine informativna agencija Svete Stolice Vatican News lansirala zanimljive podatke o ulaganju u naoružanje, umjesto u odgojne i zdravstvene svrhe.
Globalna vojna potrošnja dosegla je povijesni maksimum. Prema dostupnim procjenama međunarodnih istraživačkih centara, svjetska vojna potrošnja premašila je 2400 milijardi američkih dolara godišnje. To znači da se za vojsku i naoružanje troši više nego ikada, kako u apsolutnim iznosima tako i u realnim (inflacijski prilagođenim) vrijednostima. Dosta je nekoliko usporedbi. Početkom 1990-ih, nakon završetka hladnog rata, globalna vojna potrošnja iznosila je oko 1000 – 1200 milijardi dolara; u razdoblju nakon 2001. i „rata protiv terorizma“ porasla je na oko 1700 milijardi; u posljednjih deset godina bilježi se kontinuirani rast bez većih padova. Drugim riječima, svijet je ušao u stalnu ekonomiju pripravnosti za rat.
SAD sve predvodi. Njihova vojna potrošnja 2024. se kretala oko 997 milijardi dolara, a to je oko 37 % ukupne svjetske vojne potrošnje i oko 66 % ukupnih vojnih izdataka NATO-a. Za usporedbu: SAD troši više nego deset država zajedno. Američki vojni proračun veći je od zbroja vojnih proračuna cijele Afrike, Latinske Amerike i Bliskog istoka. Najviše sredstava ulaže se u tehnologije budućnosti: umjetnu inteligenciju u vojnoj primjeni, autonomne sustave, svemirske kapacitete i kibernetičko ratovanje. Time se rat sve više premješta iz klasičnog bojišta u digitalnu i tehnološku sferu.
Rat između Rusije i Ukrajine, uzrokovan ekonomskim čimbenicima, jedan je od ključnih pokretača globalnog rasta vojne potrošnje. U Rusiji vojni izdatci čine oko 38 % državnog proračuna, što je razina usporediva s najintenzivnijim razdobljima sovjetske povijesti. To znači da se gotovo svaki treći državni rubalj izdvaja za ratne svrhe. S druge strane, Ukrajina izdvaja oko 31 % svojega BDP-a za obranu, što je iznimno rijedak slučaj u modernoj povijesti. Za usporedbu: većina europskih država izdvaja između 1,5 i 2,5 % BDP-a. Čak i tijekom hladnog rata rijetko se prelazilo razine od 6 do 8 %. Ove brojke jasno pokazuju kako rat preoblikuje čitava državna gospodarstva.
Stanje na Bliskom istoku izgleda malo drukčije. Izrael je spirala nesigurnosti. Godine 2024. zabilježio je porast vojne potrošnje od oko 65 %, što je jedan od najvećih skokova u svijetu. Takav rast nema presedana u novijoj izraelskoj povijesti i pokazuje koliko se brzo sigurnosna situacija može pretvoriti u fiskalni šok. Na području Bliskog istoka, gdje već desetljećima traje ciklus sukoba, vojna potrošnja često ima prioritet nad razvojem, unatoč mladom stanovništvu i velikim socijalnim potrebama.
Europska unija dugo se predstavljala kao projekt mira. No posljednjih godina ta se paradigma mijenja. Tako da je od „mirovnog projekta“ najednom došlo do utrke u naoružanju. Njemačka planira ulaganja veća od 1000 milijardi eura do 2029. Poljska troši između 4,5 i 5 % BDP-a, dvostruko više od NATO-ova cilja. Italija je premašila 30 milijardi eura godišnje. Španjolska bilježi ubrzano povećanje, nakon što je godinama bila ispod 1 % BDP-a. Za usporedbu: prosječna vojna potrošnja EU-a prije 15 godina bila je oko 1,3 % BDP-a, dok se danas sve više država približava ili prelazi 2 %, a neke i znatno više.
I u Aziji se velesile natječu u naoružanju. To je zapravo drugo središte globalne vojne dinamike. Kina, s više od 300 milijardi dolara godišnje, troši otprilike tri puta više nego prije 20 godina. Južna Koreja izdvaja oko 48 milijardi dolara. Japan, unatoč ustavnim ograničenjima, planira povijesno povećanje i ulazak u globalno tržište oružja. Ne zaostaje ni Indija. Posebno zabrinjava činjenica da se tehnološki napredak u Aziji odvija brže nego razvoj mehanizama povjerenja, što povećava rizik od eskalacije.
Afrika i Južna Amerika trenutačno su neodlučne između oružja i razvoja. Afrika je 2024. godine potrošila 52,1 milijarde dolara na vojsku iako više od 40 % stanovništva živi u siromaštvu. Zdravstveni i obrazovni sustavi ostaju kronično podfinancirani. U Latinskoj Americi vojna potrošnja često se opravdava unutarnjom sigurnošću. No statistike pokazuju da povećanje vojne potrošnje ne vodi nužno do smanjenja nasilja. Smanjuju se sredstva za socijalne programe.
U takvom svijetu riječi, vapaji, pozivi i molitve pape Lava XIV. predstavljaju kontrapunkt dominantnoj logici moći. Njegov poziv ne osporava realnost sukoba, ali dovodi u pitanje pretpostavku da se sigurnost može kupiti oružjem kao što potvrđuju povijesne usporedbe: Europa je nakon Drugoga svjetskog rata postigla najdulje razdoblje mira – ne kroz naoružavanje, nego kroz suradnju. Zemlje s najnižim razinama nasilja danas su često one s najvišim ulaganjima u obrazovanje, zdravstvo i socijalnu koheziju.
Svijet danas ulaže bilijune dolara u pripremu za rat, dok istodobno ne uspijeva osigurati osnovne uvjete dostojanstvenog života za stotine milijuna ljudi. U tom kontekstu poruka pape Lava XIV. nije samo duhovni apel nego i racionalno pitanje prioriteta jer, kako pokazuju statistike i povijest, nijedna razina naoružanja nije jamčila trajnu sigurnost, dok su povjerenje, suradnja i razvoj često činili više za stabilnost nego cijeli arsenali. Papa je uvjeren da „nenaoružani mir i mir koji razoružava, ponizan i postojan, dolazi od Boga, od Boga koji nas sve bezuvjetno ljubi“. Izbor između mača i ruke pružene drugome ostaje otvoren. Brojke, međutim, jasno pokazuju da je rat najskuplja opcija koju čovječanstvo uvijek iznova bira umjesto ljubavi.
Prijedlog izdvojenih citata:
Zemlje s najnižim razinama nasilja danas su često one s najvišim ulaganjima u obrazovanje, zdravstvo i socijalnu koheziju.
Svijet danas ulaže bilijune dolara u pripremu za rat, dok istodobno ne uspijeva osigurati osnovne uvjete dostojanstvenog života za stotine milijuna ljudi.
Izbor između mača i ruke pružene drugome ostaje otvoren.
Komentari (0)