Na konferenciji Mame za mame, koja svake godine okuplja žene, majke s ciljem pružanja podrške, ohrabrenja i inspiracije majkama u svakodnevnim izazovima…
Na konferenciji Mame za mame, koja svake godine okuplja žene, majke s ciljem pružanja podrške, ohrabrenja i inspiracije majkama u svakodnevnim izazovima majčinstva, susrela sam moga današnjeg sugovornika, psihologa i psihoterapeuta Mateja Čuljka, koji je i sam bio panelist na skupu. Saznavši da osim profesionalnog života, vodi sa svojom suprugom i veliku obitelj, pozvala sam ga Kani u goste. Predstavio nam se sam. Pa čitajmo!
Predstavite nam svoju obitelj. Čime se bavite, Vi i supruga?
Hvala vam na ovoj prilici za otvoreno svjedočenje. Naša obitelj sastoji se od supruge Linde i mene, te naših šestero djece, koji su redom Emili (15), Luka (10), Estera (8), Filip (6), Andrija (4), te Sara, 20 mjeseci. Imamo i pet anđela na Nebu, odnosno djece koja su tijekom trudnoće otišla k Ocu. Supruga Linda svih šestero djece rodila je carskim rezom, što je velika hrabrost i znakom pouzdanja u Boga. Žena je izraziti Božji suradnik i često joj se divim na hrabrosti koju ima, kako za vrijeme trudnoće tako i nakon nje.
Linda je inače doktorica dentalne medicine, radi za jednu farmaceutsku kuću kao medicinski predstavnik. Nakon rođenja svakog djeteta i isteka rodiljskog dopusta Linda je išla na posao. Nakon petog djeteta radila je na pola radnog vremena, što se pokazalo dobrim izborom, jer nije izbivala cijeli dan iz kuće, a ipak je radila. Ja sam psiholog zaposlen u gradskom vrtiću Grada Zagreba, taj posao obavljam već 13 godina, a uz to sam i psihoterapeut te dječji psihodramski terapeut. Autor sam knjige „Umijeće sreće“, koja je naišla na odličan odaziv publike i rado je čitana literatura.
Vjerujem da ste otkrivanje života u velikoj obitelji stjecali putem: stvarajući veliku obitelj. Kako se snalazite Vi, kako supruga, tko je bolji organizator, a tko dirigent?
Upravo tako, supruga i ja smo ulaskom u zajednicu otkrili način funkcioniranja velikih obitelji, jer ja imam brata, isto kao i supruga. Naše su obitelji tradicionalno bile vjerničke. Supruga je, rekao bih, velika organizatorica; ona pazi da se svakidašnjica odvija bez previše problema. Svaki dan kuha ručak i trudimo se svakodnevno zajedno jesti jer vidimo da nam je to vrijeme u danu neprocjenjivo. To je vrijeme za razgovor, tada za stol donosimo pokoji problem, a to je i vrijeme za određenu „obiteljsku katehezu“. Vezano za poziciju dirigenta, rekao bih da se supruga i ja u njoj izmjenjujemo, iako je to katkad nezahvalna uloga jer se čini da je taj roditelj jako zahtjevan. U velikim obiteljima struktura se nameće kao nužno sredstvo jer bi inače puno toga ostalo nedovršeno.
Na našim je prostorima uvriježeno mišljenje da je otac onaj koji donosi novac, skrbi za obitelj, a majka se brine o odgoju djece. Zašto to danas nije dovoljno za cjelovit život i razvoj djece? Kakvog oca djeca trebaju?
Mišljenje da otac donosi samo novac i da je time riješio sve što se od njega očekivalo možda je funkcioniralo kada smo živjeli u proširenim obiteljima. Djedovi i bake uskakali su umjesto oca u određene uloge koje su oduvijek bile njegove. U današnje vrijeme, kada svi manje-više živimo u nuklearnim obiteljima (majka, otac, djeca), uloge koje otac treba unutar zadovoljiti unutar obitelji proširile su se od prijašnjeg pojma pasivnog očinstva. Fra Serđo Ćavar je u svojoj knjizi „Otac“ jako dobro opisao povijesni kontekst uloge oca i kako smo mi očevi ostali „zarobljeni“ u vremenu, dok su se majke iz uloge primarne skrbnice i domaćice brzo ubacile i u uloge zaposlene majke, koja ostale svoje uloge nije prebacila na oca, nego pokušava „žonglirati“ najbolje što zna i umije. Otac je u tome cijelom procesu ostao manje-više zarobljen u svojoj primarnoj ulozi oca skrbnika, koji se isključuje kada dolazi kući jer drži da je on „svoje napravio“.
Tu svakom ocu pomaže velika obitelj jer svaki dan vidi da supruga ne stiže napraviti sve i kako je presudno da i on po kući „zasuče“ rukave. Nužno je uključivanje oca, i u odgoj te igranje s djecom i u kućanske poslove. Kada očevi shvate da majke često preuzimaju na sebe previše zadataka radi mira u kući, tada kreće promjena. Kada otac surađuje s majkom na području odgoja i obrazovanja djece, te u kućanskim poslovima, oslobađa se više vremena za roditelje da nastave biti muž i žena, što je njihov primarni poziv.
Svjedoci smo da mnogo mladih ljudi ide u razne katoličke vjeronaučne i molitvene zajednice, prakticiraju duhovnost, ali ne pronalaze smisao ili snage za bračno zajedništvo. Kakva je to vjera, kakva duhovnost?
Za početak bih rekao da mladima danas nedostaje hrabrosti da se bace u nepoznato, više nego ikada. Danas ljudi više ne žive izloženi nesigurnosti svakidašnjice. Osim vijesti o ratu u Ukrajini, na koji više gotovo nitko ne obraća pozornost, današnji mladi nemaju razumijevanje neizvjesnosti. Ljudi starijih generacija itekako znaju što je neizvjesnost i da je ona prije bila normalna pojava, te su se ljudi naučili živjeti s njom, jer je ona u ljudima razvijala između ostaloga i odgovornost. Današnji mladi nemaju tu razinu životne odgovornosti, nego žele sve sada i odmah, jer takav život žive na mobitelu. Sve je dostupno sada i odmah. Općenito se puno više propagira individualnost osobe i samoostvarenje jer na to svi „imaju pravo“ i moraju to postići, a sve manje ljudi razumije što znači staviti svoj život u službu služenja drugome (npr. djeci). Svatko želi biti neovisan, poduzetan, ima strah od propuštanja, da se nešto bitno ne dogodi na „mreži,“ a da oni to ne saznaju. Svjesni su da imati djecu znači odustati od starog načina života i oni se sve kasnije odlučuju na brak, zato što ne žele imati toliku odgovornost na svojim leđima. U zapadnim zemljama sve je veći broj DINK obitelji – dual income, no kids (dvije plaće, bez djece), jer ljudi žele hedonistički uživati u svemu što im život nudi, bez ikakve trunke problema ili patnji.
Mnogo je priča meni znanih ljudi koji nikako nisu uspijevali upoznati živoga Boga na nedjeljnim susretima (sv. misi) koji bi trebali biti živi susreti ljudi sa svojim Bogom? Kamo ih uputiti da nađu hrane, ako u svojim sredinama ne nalaze?
Držim da je u današnje vrijeme nedjeljna misa jedan minimum minimuma za jednog vjernika da ne odluta iz Crkve. Naše župne crkve trebaju biti mjesta okupljanja i trajne formacije vjernika u vjeri, što nužno zahtijeva i osobnu uključenost svakog vjernika u život, rad i stvarnosti unutar župe. Slavonija ima tu nesreću da vladajuća struktura nema sluha za razne stvarnosti koje su odavno poznate i priznate unutar Katoličke Crkve, što od crkvenog učiteljstva, što od samog Pape i tu se može postaviti i temeljno pitanje poslušnosti svakog biskupa svojem „nadređenom“, odnosno Papi. Kao što svaki biskup očekuje od svojih župnika u biskupiji da imaju dobru suradnju i očekuje da ga na neki način slušaju, on također mora biti prvi taj koji će pokazati poslušnost, preko poslušnosti Papi. Isus je rekao da tko hoće biti najveći, neka služi svojoj braći. Župe koje nude određene oblike karizmatskih zajednica, crkvenih udruženja za mlade ili neke druge ispravne načine crkvene formacije kao što je npr. Neokatekumenski put, zadržat će mlade i odrasle ljude u crkvi. Župe koje ne budu nudile nešto više, neminovno će imati odljev vjernika, posebice mladih vjernika na kojima bi župa kroz godine trebala počivati.
Svjedokom ste da Bog piše izvrsne priče po neravnim putevima. Što možemo učiniti kao roditelji koji nismo uvijek davali dobar primjer ljubavi svojoj djeci, štoviše, nanijeli smo im rane?
Ono što možemo uvijek kao roditelji napraviti je, kao što piše u Psalmu 95, koji kaže Ako danas…, znači da svaki dan imamo izbor; možemo nešto drugačije učiniti, nešto promijeniti. Jer promjene dolaze kao skup malih stvari, rijetko se događaju velike promjene odjednom. Zato svaki roditelj može za početak raditi na bliskosti s djecom, da djeca imaju povjerenje u svoje roditelje, da se osjećaju voljeno i prihvaćeno, da im dom bude ispunjen toplinom, a ne mržnjom i zamjeranjem. Naša djeca nisu samo njihove ocjene ili trenutačno pubertet, ona su stvorenja Božja.
Današnji čovjek upravo hlepi za srećom. Autorom ste uspješnice „Umijeće sreće“, zbirke promišljanja/ohrabrenja/lekcija za svakodnevni život i odrastanje baš svakoga čovjeka. Kakav ste to poriv/inspiraciju doživjeli da na ovaj lijep način ponudite pomoć suvremenom čovjeku u otuđenom svijetu?
Osjetio sam potrebu da na neki način pomognem današnjem čovjeku koji juri za nekom lažnom srećom, da uspori, zastane i vidi kako je život oko njega lijep. Da se sjeti sebe prije dvije, tri godine i svega što je tada priželjkivao i da se pita je li to ostvario? Koliko je, koliko nije i može li biti zahvalan na životu koji živi. Jer, kroz zahvalnost za svaki dan koji nam je darovan, mi otkrivamo sreću.
Što vas najviše opušta i istinski raduje?
Najviše me opušta kada navečer djeca zaspu, pa uspijem sa suprugom izmijeniti nekoliko rečenica a da nam nitko ne upada sto puta u riječ. Tada volim i koju knjigu prolistati, jer volim čitati i promišljati. Moja istinska radost je svakodnevni ručak koji supruga skuha s puno ljubavi i kada imamo zajedništvo u obitelji – nije sve idealno; ima uspona i padova, ali život je takav i upravo zato treba razvijati zahvalnost kao vještinu. Zahvalnost na svakom danu koji imamo pred sobom. I zahvalan sam svojoj zajednici, Neokatekumenskom putu u Župi svetog Josipa na Trešnjevci, jer sam se tamo formirao u vjernika kakav sam danas i tamo sam dobio snagu da ovako živim svoju vjeru.
Komentari (0)